Kategorija: Promišljanja

Smije li djelitelj svete pričesti istu uskratiti

Smije li djelitelj svete pričesti istu uskratiti

Pitanje koje će svakako zagolicati i potaknuti razne diskusije. Nalazeći se u vremenu pandemije, ovo pitanje itekako je postalo aktualno potaknuto raznim epidemiološkim mjerama propisanim ne samo od strane državnih institucija nego i od strane same Crkve.
Ne samo da je spomenuta aktualnost potakla ovu problematiku već i razne situacije uvjetovane pojedinim (ne)moralnim činima, napose vodećih političara u svijetu, te nije tako rijetka prilika pročitati medijske napise sličnima ovim: „Vlč. Robert Morey, svećenik iz savezne američke države Južne Karoline, na svetoj misi prošle nedjelje uskratio je pričest predsjedničkom kandidatu Joeu Bidenu zbog njegove podrške legalnom pobačaju“. Bilo je to ne tako davne 2019 godine.
Vraćamo se na aktualnu situaciju s COVID-om. Odmakom od nekoliko mjeseci i raznim iskustvima s pojedinim epidemiološkim mjerama – napose u nekim država nama ne tako dalekima – dolazi se do zaključka kako su ljudi s jedne strane postali zbunjeni, a s druge strane određena većina još je uvijek pod utjecajem pojedinih „teorija zavjera“ i oko primanja cjepiva, držanja mjera i svega „ograničenog“ u svagdanjem životu. Naravno, to se odražava i u sakramentalnom životu vjernika. S jedne strane sve je veća „opuštenost“ na misnim slavljima, slavljima vjenčanja, krštenja dok je s druge strane i dalje prisutna određena panika pa čak i histerija oko same pandemije i to od strane (što je na neki način i razumljivo) klera ili onih koji su (ili sebe smatraju) odgovorni za organizaciju svečanosti i raznih događanja po našim svetištima, župama itd. Većini je „dosta“ mjera, napose onima koji su cijepljeni i smatraju kako sve više nema smisla. Ona druga skupina koja se naziva „antivakserima“, zbog raznih teorija ili uvjerenja, ne želi cjepivo i ponaša se ignorirajući bilo kakvu pandemiju dok oni „treći“ nastoje obdržavati sve propisano.
Sve tri skupine prisutne su i u Crkvi. A kada se u cijelu priča umiješa „pobožnost“ tada nastaju problemi kao što je postalo aktualno raspravljati o načinu primanja svete pričesti: na ruku ili na usta. Oni koji žele „na usta“ uglavnom govore kako im ruka nije dostojna, kako sami nisu dostojni dotaknuti hostiju, kako im je to rekao tamo neki svećenik ili su to vidjeli na hodočašću u neko svetište itd. Oni koji dijele svetu pričest opravdavaju se propisima biskupa, higijenom (jer se često poližu prsti onoga koji pričest dijeli pa se slina prenosi…) ili praktičnošću.
Kako bilo, vratimo se malo u povijest. Na Posljednjoj večeri kada je Isus ustanovio euharistiju rekao je: „Uzmite i jedite od ovoga svi…“ Uzmite a ne zinite, pa ću vam ja staviti u usta. Djela apostolska nam govore: „Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike. Dj 2,46). Tako se kruh pekao i lomio sve do 10. stoljeća. U 10. stoljeću prelazi se na male čestice. U to vrijeme svećenik još nije stavljao pričest vjernicima u usta nego su pričest primali na ruke. Otvorena desna ruka stavila bi se u križ na lijevu ruku i tako bi se primala pričest. Žene bi još prekrile otvorenu ruku čistim ubrusom i tako primale svetu pričest. Još u 4. stoljeću je sv. Ćiril jeruzalemski poticao vjernike na načine dostojanstvenog primanja pričesti na ruku. Od 9. stoljeća je – iz straha od mogućeg obeščašćenja – ušao običaj pričesti na jezik. Na Zapadu se pričest proširila između 11. i 16. stoljeća, a pričesna je ograda konačno uvedena u 16. st. Prema tome, polazeći od tradicije Crkve u ovome pitanju, mirno možemo reći da su oni koji zagovaraju pričest na ruku tradicionalisti, dok bi oni koji zagovaraju pričest na jezik bili modernisti.
Tu sada dolazimo do kontradikcije i postavljamo pitanje: Jesu li oni koji se danas svim silama žele pričestiti na jezik modernisti ili tradicionalisti?
I sada dolazimo na pitanje iz naslova. Svaki vjernik slobodan je pričestiti se na jedan ili drugi način. Prema tome i nekorektno je i ružno da onaj koji pričešćuje inzistira na onom obliku pričesti koji se baš njemu sviđa (tako neki insistiraju na pričesti na ruku, dok drugi prisiljavaju vjernike da se pričeste samo na jezik. Djelitelj pričesti također niti u kojem slučaju ne smije ponižavati onoga koji stoji u redu i dovoditi ga u neugodnu situaciju pred drugim vjernicima. Gdje neki propisi dopuštaju, tamo treba biti pastoralno razborit. Naravno, Crkva uvijek može promijeniti ove odredbe, ali treba dopustiti da to učini nadležna crkvena vlast, a ne neki samozvani proroci koji svoje uvjerenje nezakonito nameću vjernicima. A što se jezika tiče: i u bakteriološkom i u moralnom smislu jezik je puno „prljaviji“ od ruku. Naravno, ostaje obveza svećenika da pripaze da se oni koji primaju pričest na ruku stvarno i pričeste, da ne bi pričest odnijeli i obeščastili. A oni koji svojim jezikom žele dotaknuti prste onoga koji dijeli svetu pričest i biti uvjerenja da je to jedini ispravni način, neka pokušaju tu praksu uvesti u svojim domovima pri primanju obroka svojih ukućana.


fra Goran Rukavina

Cijeli tekst

Isplati li se truditi u bilo čemu?


Isplati li se truditi u bilo čemu

Pitanje na koje je teško dati odgovor, posebice ako polazimo iz vlastitog iskustva. Koliko puta smo doživjeli da nam je trud ostao bez plodova ili jednostavno bio neprimijećen ili odbačen. Sjedeći nedavno na kavi, bio sam u situaciji slušati razgovor trojice ljudi koji su razgovarali o svojem poslu (automehaničari) te je jedan od njih – najglasniji i po karakteru najdominantniji – tvrdio kako se ne isplati davati maksimum jer da čovjek najbolje prođe kada se previše, kako on reče, „ne pretrgava“. Ima li u tome istine? Ako pogledamo oko sebe, što ćemo vidjeti? Većina ljudi po obrazovanju je „sredina“. Slušajući ljudske razgovore, uglavnom se sve svodi na razgovor oko vremena, tekućih poslova, prepričavanja prošlih događaja ili u najgorem i najčešćem slučaju, komentiranju drugih (ogovaranja, tračanja i tome slično). Zanimljivo je i koliko doživimo monologa u dijaloškoj apostaciji o svim temama svijeta upravo od osoba koje su s jedne strane „sredina“ u obrazovanju, a s druge strane nimalo motivirani za bilo kakav trud. Jedina motivacija su, u tjelesnoj dimenziji, nagon za ugodom (između ostaloga kroz jelo i piće) i poriv za novcem. „Use, nase i poda se“ rekao bi narod.

Temeljno pitanje je kako se minimalno truditi, a istovremeno imati maksimalnu zaradu. Jesam li to što jesam radi dobre zarade ili zato što to volim? Uzet ćemo za primjer jednoga frizera koji za muško šišanje svoj desetminutni rad u jednom zagrebačkom frizerskom salonu naplati 70 kuna. Ako on svoj rad toliko cijeni (koji nije nimalo bezvrijedan), koliko bi istovremeno jedan informatičar trebao naplatiti za svoje znanje i svoj rad u istoj minutaži? Mogli bi postaviti i pitanje zašto roditelji djecu upisuju u gimnazije kada kasnije ta ista djeca nemaju motivaciju za fakultetskim obrazovanjem? Ili jednostavno nemaju sposobnosti za intelektualni rad. A ako „nije bitno što je tko“, zašto je ipak bitnija gimnazija od neke trogodišnje strukovne škole?

Zašto onda trud? Zašto škola, zašto stjecanje znanja kada smo neprestano „u prosjeku“? Ovih dana veselimo se i pratimo naše rukometaše, vaterpoliste….. Nije li nam bila draga pobjeda „naših“? Dakako da je bila. Ako postavimo pitanje kako su naši rukometaši došli do pobjede, odgovora će biti različitih i brojnih, ali samo je jedna činjenica bitna. Trudom! Koliko žrtve, odricanja, rada je trebalo jednom našem igraču da bi postao „profesionalac“. Da je bilo tko od njih ostao prosječan, danas ne bi bio tu gdje je.

Tko od nas ne voli otići automehaničaru koji dobro, a ne aljkavo, radi i voli svoj posao? Tko voli otići liječniku koji je prosječan i za kojega znamo da je u svom poslu lošiji od nekog drugog za kojega trebamo prevaliti i nekoliko desetaka kilometara više? Tada nam neće biti žao potrošiti i koju litru goriva više. Zato je trud (rad) bitan. Uvijek iznova impresioniraju u većem postotku i naše mlade generacije koje same daju dojam nesposobnosti za bilo što u životu. Fizičkim poslovima ili zanimanjima koje zahtijevaju takav posao, ne bi se bavili. Intelektualni napor i stjecanje intelektualnih vještina im je teško. Ako to prevedemo na standardni hrvatski jezik možemo si postaviti pitanje što je lakše: baviti se poljoprivredom ili studirati? Najgora opcija je kada se ne želi niti jedno, a i ono što se „mora“ – ići u školu – je toliko teško jer se ne želi uložiti trud.

Netko će reći. „Pa treba netko biti i kuhar, automehaničar i spremačica“. Da, itekako treba. I tako je to Bog uredio. Netko je za ovo, a netko za ono. Nevolja nastaje u situaciji kada automehaničar želi glumiti profesora, kada je profesor prosječan, odnosno kada niti jedan od njih nema ideje za progres niti volje za izdići se iz prosječnosti.

Isplati li se onda truditi? Da, itekako se isplati. Nekada ćemo se raspametiti ljudskom glupošću, ražalostiti jer nas drugi ne shvaćaju, ali znanje je jedino što nam drugi ne može oduzeti. Svaki trud je individualan i svatko će najbolje znati u čemu ili za što uložiti poseban trud jer „što tko voli, za to se i bori“. Živimo u vrijeme kada je bitno „biti viđen“. Čemu tolika estrada, razni „eventi“, balovi i neprestano izdizanje jednih nad drugima. Zar ne iz činjenice što svi želimo da nas drugi smatraju „pametnima“, obrazovanima, kulturnima. A to nećemo postići novim cipelama, najnovijim modelom torbice niti poznatom markom odijela jer, te su stvari prolazne. I paun se šepiri svojim lijepim perjem, ali ne zna ništa više od onoga što mu je Bog po prirodi namijenio. A nama ljudima je dao razum s kojim smo postali Božji sustvaratelji. I samo trudom možemo do vrha. A vrh je samo znanje koje za sobom povlači sve ostale blagodati jer „lijenčuga se usmrdi!“.

Cijeli tekst

Proudly powered by WordPress | Theme: Baskerville 2 by Anders Noren.

Up ↑