Povijest župe

Grad Zagreb se 30-ih godina 20. stoljeća naglo širio. Osjećala se potreba za osnivanjem novih župa. Toj potrebi spremno odgovara ondašnji zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal, a danas blaženik Alojzije Stepinac. Poziva u Zagreb fratre Kapucine da preuzmu župu na Istoku grada. Kapucini su se inače već prije, 1618. godine, bili nastanili u Zagrebu, u samom središtu grada, na Gornjem Gradu, gdje su imali svoj samostan koji im je kasnije oduzela carska vojska. Kao uspomena na tu bivšu prisutnost na tom središnjem dijelu hrvatskog glavnog grada danas postoje Kapucinske stube blizu Griča koje na jednom dijelu povezuju ulicu A. G. Matoša s ulicom Matije Mesnića.

Blaženi Alojzije Stepinac je 01. siječnja 1942. godine blagoslovio crkvu sv. Mihaela, čiju je gradnju osobno pomagao novčanim sredstvima, i predao župu sv. Mihaela na upravljanje fratrima Kapucinima.

Prvi župnik je bio fra Maks Mašić koji je bio iz mjesta Vidovec, nedaleko od Varaždina. Crkva je građena doprinosima vjernika sa svih strana. Kasnije je počela i gradnja samostana. Velik dio novca i milodara sa svih strana grada skupio je sluga Božji fra Ante Tomičić o kojem se danas vodi postupak za proglašenje blaženim.

Do 2001. godine, gledajući teritorijalno, čitava Dubrava je imala jednu jedinu župu i to župu sv. Mihaela. Te godine župa je zbog dugogodišnjeg naseljavanja novih vjernika narasla do brojke preko 50 000 župljana. I zbog neprestanog doseljavanja novih stanovnika u Dubravu, a s njima i vjernika, u župi su s vremenom bila osnovana dva pastoralna centra, oba u Gornjoj Dubravi.

Prvi pastoralni centar je bio načinjen od kupljenog zemljišta 1962. godine i ubrzo napravljene privatne kuće u tadašnjoj Borskoj ulici 35, u današnjoj ulici sv. Leopolda Mandića, u kojoj se redovito od 1967. godine održavala nedjeljom i radnim danom euharistija i vjerska pouka. Mnogi se vjernici i danas sjećaju divnih susreta i uspomena iz toga vremena. U ovoj kapeli većinu svog redovničkog, svećeničkog i profesorskog života proveo je prof. dr. sc. fra Tomislav Janko Šagi-Bunić, od samih početaka njezina postojanja pa sve do 1994. kad se preselio u obližnji samostan sv. Mihaela, u Donjoj Dubravi. U ovoj se je kući, tj. kapeli, tijekom jednog od mnogobrojnih susreta koje je prof. Šagi-Bunić imao s različitim profilima intelektualaca iz crkvenih, političkih, kulturnih i znanstvenih krugova Zagreba, Hrvatske, ali i tadašnje cijele države, začela između ostalih i ideja o osnivanju izdavačke kuće „Kršćanska sadašnjost“. Ova kuća, pretvorena u kapelu i pastoralni centar, bila je susretište i rasadište mnogih plodnih i konkretnih ideja koje su kasnije postale i stvarnost.

Drugi pastoralni centar je napravljen po istom modelu kao i ovaj prije njega. Prva euharistija je služena 1970. godine, a prvi joj je predsjedao tadašnji kardinal Franjo Kuharić. Građena kao privatna kuća, kasnije je pretvorena bila u kapelu i sakralni prostor u kojem se redovito odvijala sva pastorizacija vjernika. Kapela je bila posvećena sv. Lovri Brindiškom, fratru kapucinu i crkvenom naučitelju. Budući da se za vrijeme komunističke vladavine nisu mogli graditi nikakvi vjerski i sakralni objekti, vrijeme i prilike su diktirale ovakav način pristupa, te apostolskog i pastoralnog djelovanja jer se drukčije nije moglo.

Župa sv. Mihaela je svakim danom sve više rasla. S vremenom je postala jednom od najvećih župa u Republici Hrvatskoj. 2001. godine župa je reorganizirana i podijeljena tako da su od nje nastale tri nove župe:

Župa sv. Leopolda Bogdana Mandića
Župa svetog Ivana XXIII, pape [naša bivša kapela i pastoralni centar sv. Lovre Brindiškog]
Župa „Kraljica mira“ (na Žutom Bregu)