Od prvoga trenutka kad se Isus pojavio u tijelu na ovoj zemlji pa do sadašnjeg našeg trenutka, u zraku vibrira neprestano pitanje koje muči sve one koji se susreću s Bogom. „Tko si ti?“.

Tko god se imalo približio Isusu nije mogao zaobići ovo pitanje. „A ma tko si ti?“ Tko je taj koji govori na način na koji nitko prije Njega ni poslije Njega nije tako govorio? Tko je taj koji za sebe kaže da je hram koji će sagraditi u tri dana kad ga razorimo? Tko je taj na čiju riječ se događa ono što kaže?

I tko god se približi pita se: „Tko si ti?“. Ivan, kada piše svoje Evanđelje, od početka do kraja neprestano kruži oko toga tko je Isus. I na kraju će dati odgovor. Najkraći mogući, ali odgovor koji se ne može razumjeti izvan vjere jer izvan vjere ne znači baš ništa.  „Isus“, kaže Ivan „jest Krist“. I to je cijela ispovijest oko koje kruži tko je Isus.

Isusu su dolazili mnogi s istim pitanjem tražeći tko je, odakle dolazi, odakle mu to, kakav je. Dolazili su oni iz bliza i iz daleka. I oni koji su bili blizu nisu bili manje zapanjeni. Nisu ga više poznavali, nego što su ga više slušali više im je izmicao.  I to do te mjere da će Ivan desetljećima kasnije, kad bude pisao svoje Evanđelje, reći: „On je to govorio jasno, ali mi to nismo razumjeli“. „Mi smo se tek sjetili nakon njegova uskrsnuća i uzašašća što je on to govorio i što je htio reći.“ I oni izdaleka koji ga nisu slušali otvorena srca još uvijek su imali veliko neriješeno zagonetno pitanje tko je on. „Tko si ti?“

Na početku svog evanđelja Ivan opisuje susret s jednim čovjekom koji je tjeran istim pitanjem. To je važan opis jer nam daje prigodu susresti se jednim tipom čovjeka koji traži odgovor na pitanje: „Tko si ti Isuse?“. To je tekst o susretu Isusa i Nikodema. Budemo ga čuli kako bi se podsjetili što kaže Ivan.

3 Bijaše među farizejima čovjek imenom Nikodem, ugledan Židov. 2On dođe Isusu obnoć i reče mu: »Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime.« 3Odgovori mu Isus:
 »Zaista, zaista, kažem ti:
 tko se ne rodi nanovo, odozgor,
 ne može vidjeti kraljevstva Božjega!«
 4Kaže mu Nikodem: »Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?« 5Odgovori Isus:
 »Zaista, zaista, kažem ti:
 ako se tko ne rodi iz vode i Duha,
 ne može ući u kraljevstvo Božje.
 6Što je od tijela rođeno, tijelo je;
 i što je od Duha rođeno, duh je.
 
 7Ne čudi se što ti rekoh:
 ‘Treba da se rodite nanovo, odozgor.’
 8Vjetar puše gdje hoće;
 čuješ mu šum,
 a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.
 Tako je sa svakim
 koji je rođen od Duha.«
 9Upita ga Nikodem: »Kako se to može zbiti?« 10Odgovori mu Isus: »Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ?
 11Zaista, zaista, kažem ti:
 govorimo što znamo,
 svjedočimo za ono što vidjesmo,
 ali svjedočanstva našega ne primate.
 12Ako vam rekoh zemaljsko
 pa ne vjerujete,
 kako ćete vjerovati
 kad vam budem govorio nebesko?
 13Nitko nije uzašao na nebo
 doli onaj koji siđe s neba,
 Sin Čovječji.
 14I kao što je Mojsije podigao
 zmiju u pustinji
 tako ima biti podignut Sin Čovječji
 15da svaki koji vjeruje,
 u njemu ima život vječni.
 16Uistinu, Bog je tako ljubio svijet
 te je dao svoga Sina Jedinorođenca
 da nijedan koji u njega vjeruje
 ne propadne,
 nego da ima život vječni.
 17Ta Bog nije poslao Sina na svijet
 da sudi svijetu,
 nego da se svijet spasi po njemu.
 18Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se;
 a tko ne vjeruje, već je osuđen
 što nije vjerovao
 u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“

I Ivan nastavlja dalje govoriti Isusovim riječima, a Nikodem je već nestao. Više ga nema u tekstu. Započeo je razgovor s Isusom, ali ga nije dovršio. Nije došao do kraja. Došao je s pitanjem „Tko si ti?“, ali nije odnio odgovora. On nije našao odgovor.

O ovom čovjeku mi znamo dosta važnih stvari. Znamo da se zvao Nikodem, da je pripadao farizejima, grupaciji ljudi koji su bili revni u službi Božjoj i znamo da je pripadao uglednim Židovima tj. da je bio član „Vijeća“. Ivan će ga kasnije ponovno navesti dva puta u Evanđelju. U 7. glavi kada Židovi budu htjeli uhvatiti Isusa jer je već činio čudesne stvari, poslat će vojnike da ga uhvate, a ovi će se vratiti neobavljena posla i reći će svojim vojnicima, reći svojima koji su ih poslali i reći svojima u Vijeću: „Mi ga nismo uhvatili jer nitko nije govorio kao što je on govorio.“ Bojali su se naroda. Tada će se Nikodem u Vijeću dignuti i stat na Isusovu stranu. Ali ne jasno, nego nekako potajno. Bude rekao: „Pa zar smo mi Židovi takvi da hvatamo ljude prije nego smo ih saslušali i osudili?“ I na taj način će stati jednom na njegovu stranu. Pojavit će se opet na kraju Evanđelja kad Isus već bude mrtav i kad već sve bude gotovo. Doći će sa prekomjerjem, pomasti za ukop. I to je ono što znamo o Nikodemu.

Ali Ivan kada piše o Nikodemu slika sliku o čovjeku koji je bio blizu moći, koji je bio čovjek od uma i znanja. Učitelj ugledan i revan. Odmah prije nego li će oslikati drugi lik koji je posve suprotan od ovoga. Bit će to lik žene Samarijanke koja je iz drugog naroda, iz drugog roda, drugog spola, drukčijeg moralnog uvjerenja. Lošeg moralnog ponašanja. I opisat će da Isusov susret sa Samarijankom počinje velikim pitanjem: „Tko si ti?“ Ali će završiti otkrićem da Samarijanka zna tko je on i da će završiti time da će on za nju biti Spasitelj i da će ona svjedočiti drugima o njemu. To se s Nikodemom nije dogodilo.

Mi znamo da je Nikodem došao noću. Važan detalj. To je od prilike slika ljudi koji su zainteresirani za Isusa. Koji hoće znati tko je on. Tko je taj koji je pokrenuo mase kroz tisućljeća? Tko je taj za kojim hrle do dana današnjega mnogi? Tko je taj koji je mnogima promijenio život? Ali to pitanje nikada neće izići na svjetlo dana: pred druge, u vlastiti život, u vlastitu karijeru. Ono će biti potajno prisutno – noću, kad me se ne vidi. Da mi možda moj odnos s Bogom ne bi ugrozio ili uništio ili nagrizao moj ugled. Da mi možda ne bi prigovorili da sam previše blizu njemu. Da se možda iz tog prigovora ne bih osjetio izbačen iz društva u kojem se nalazim. Kalkuliram, pa onda odnos s njime stavljam u polusjenu, u polumrak. Da ne znaju svi što se događa, ali da ja ipak imam koliko toliko pristupa da možda čujem tko je on. „Tko si ti?“

Isus pristaje na razgovor. Bez obzira na motive. Bez obzira što je to samo noću. Bez obzira što Nikodem neće doći do kraja sa svojim pitanjem. I pristaje na razinu razgovora s kojim hoće razgovarati Nikodem. I Nikodem priznaje da je Isus učitelj. I čak i to da je došao od Boga jer kaže kako „nitko ne može činiti to što ti činiš“. Nikodem nije protiv Isusa. Ali mi već ovdje slutimo kako nije dovoljno imati u srcu pitanje „Tko je taj?“ i „Tko si ti’“. Da nije dobro imati negdje skriveni dio za Isusa o kojem druge ne znaju. Skrivenu noć s njime. Da je potrebno puno više. Da je potrebno ući u odnos vjere. Jer Nikodem je racionalan čovjek. Misli svojom glavom i sluša to što Isus govori, ali ne može doprijeti do smisla i izmiče mu. Daleko je to od njega. Pa kad Isus kaže da se treba roditi odozgor, On razumije i sluti otprilike što bi to mogli značiti roditi se iznova, odozgor, ali kaže Nikodem kako je to nemoguće. Tko može još jednom tjelesno na mjesto iz kojeg je došao, u majčinu utrobu. Tko može početi iznova? Ali Nikodem nije samo čovjek koji vidi samo materijalno tijelo djeteta u tijelu majke, on misli puno više. On zna da je čovjeku vjerojatno nemoguće početi iznova.

Jer tko ima životno iskustvo, bez obzira na godine iza sebe, zna otprilika i da s godinama dolazi to da osjećam kako tijelo gubi na svojoj snazi, kako je tijelo propadljivo. Kako svatko iza sebe nosi krive odluke, krive poteze, grijehe, slomljene odnose, razlomljeno srce. Kako svatko iza sebe nosi život koji je poluslomljen. I sada mu reći da se može početi iznova, zar to ne graniči s iluzijom? S ludošću? Tko to može početi iznova nakon što je život prošao gotovo svoju polovicu i naginje se kraju.

Isus, i to je za nas vrlo važno jer on vrlo precizno odgovara, to je točno. Ali se valja roditi iznova ne tijelom, nego duhom – odozgor. Tijelo je riječ za propadljivo, smrtno, bolesno, za ono što propada, za ono što Ivan imenuje „svijet“. Tijelo i svijet su ista stvar. Svijet prolazi, tijelo prolazi. Ali kao što ste rođeni jednom – misli Isus – u tijelu bez vaše volje, bez svoje vlastite odluke. Kao što je život započeo u tijelu, a da ti nisi mogao ništa, tako se može dogoditi da počneš u duhu.

Ne ovisi to o tebi. Ne rađaš ti samog sebe u duhu. Rađaš se odozgor, od duha. On sve čini novo. On je onaj koji daje novi život usred starog propadljivog života. I već ovdje slutimo da je Isusu iznimno važno da Nikodemu i svima onima koji sliče Nikodemu bilo po godinama starosti ili umu, ugledu i moći, da im približi kako je moguće usred takvoga života početi iznova – odozgor. Kao da nije bilo grijeha. Kao da nije bilo promašaja. Kao da nije bilo krivih poteza. Jer on odozgor čini sve novim.

I onda će donijeti u svom govoru koji je počeo kao razgovor s Nikodemom, ali zbog Nikodemove zatvorenosti završio u  Isusovom monologu – donijet će dvije velike važne i snažne metafore. Prva koja govori o tome kakav je duh i kako se ponašaju oni koji su u snazi duha. To je slika koja nam je poznata, ali koju bi uvijek iznova trebalo ažurirati. Jer Isus kaže: „Duh je kao vjetar. Ne vidiš ga, ali vidiš što čini.“ Okreneš se i vidiš krošnje koje vjetar njiše. Ne vidiš vjetar, ali vidiš ono što vjetar čini. I kaže Isus da je tako sa svakim koji je od duha. Ne vidiš Duh Božji koji ga pokreče, ali vidiš to što čini.

Zašto je ovo važno razumjeti? Zato što različiti duhovi mogu pokretati čovjeka. Ali ćemo znati koji ga duh pokreće kada vidimo što čini. Kad vidimo njegova djela. Kad što vidimo da vjetar lomi grane, tako ćemo vidjeti u životu svakog čovjeka po onom što čini od kojeg duha to čini. Kojom snagom. I to je vrlo važno pravilo. Ne može netko – a to će Ivan kasnije pisati u svojoj prvoj Poslanici – reći kako mrzi brata, a istovremeno reći kako vjeruje da je Isus Krist. Laže jer djela njegova govore da nije u Duhu Božjem. Ne može netko reći da je vjernik, a psovati onoga u kojeg vjeruje. Laže. Ili nije vjernik ili niti sam ne zna u kojem duhu govori. Ne može netko činiti dobre stvari i biti protiv Boga. Po onomo što vjetar čini znamo je li puše ili ne puše. Bili bi smiješni ljudi kada bi izišli van i ugledali mirne krošnje, a tvrdili kako puše jak sjeveroistočnjak. To je smiješno jer je laž isto kao što ne možemo reći obratno. Po onome što netko čini znamo od kojeg duha i iz kojeg izvora se nadahnjuje. I to je Isusu važno. 

Ali mu je važna i druga slika koja već na početku Evanđelja upućuje na njegov kraj. Ovdje Isus počinje propovijedati i već govori sliku Nikodemu, a Nikodem će se pojaviti nakon što sve završi, ne ranije. Sliku o križu. Uzima sliku koja poseže za davnom, stoljećima davnom drugom slikom iz knjige Brojeva. S početka Božje avanture s Izabranim narodom. S onom avanturom kad su otišli u pustinju i mrzovoljni na to što ih je Bog izveo iz ropstva u slobodu jer više nema egipatske hrane počeli gunđati na sebe i na Mojsija i kaže knjiga Brojeva: „Jahve pusti zmije otrovnice da ih ujedaju.“ I onda, kad se pojavilo zlo, kad su im zmije otrovnice počele prijetiti opstankom ponovno se vraćaju Jahvi i mole da se promijeni sudbina. I što čini Jahve? Kaže Mojsiju neka napravi zmiju od mjedi. „Podigni je u sred vašeg boravišta i svatko to bude ujeden neka pogleda u nju i bit će ozdravljen.“

Isus kaže kako je to slika za njega. To kaže da njega čega. I za nas je od sržne važnosti razumjeti što to znači.

Prvo, većina ljudi se boji zmije, ne zato što ih je zmija ugrizla nego iz nekih drugih strahova koji su nam drugi prenijeli. Možda se bojimo zmije i zbog toga što pretpostavljamo da je ugriz zmije nešto što boli. Ali onaj kojega je zmija ugrizla zna da je najmanji problem to kad te zmija ugrize. Jer kad zmija ugrize, to jako slabo pikne, a liječnici znaju da to uopće ne boli. Problem počinje kasnije. Ugriz nije problematičan nego to što je s ugrizom ušlo u tijelo. Ušao je otrov i djeluje unutra. Zmija je daleko, nje više nema. Ne treba se niti boriti s njom. Ali unutra, u mom tijelu je otrov. I on neće van tako lako. I on razara posvuda gdje dolazi krv. Širi se po svem tijelu.

O čemu je riječ? Riječ je o onome što Isus kaže zašto je on došao. Riječ je o grijehu. Da nam se otvore oči, najmanji je problem kada ja prekršim neku zapovijed i učinim grijeh. Najmanji problem je u tome da ja hoću učiniti nekakav grijeh. Problem dolazi kasnije. Nakon što ga učinim, kroz moj život, kroz moju dušu, moj duh širi se otrov grijeha. I to svi znamo na sebi. Nije nas trebala ugristi zmija, ali svi smo zagazili koliko toliko u grijeh i znamo što on čini. Kad jednom učinim grijeh, onda je drugi daleko lakše učiniti. Onda je treći korak u tome da ga uopće ne prepoznajem. Da ga smatram nevažnim. I tako sve dotle dok dušu potpuno ne zatruje. Dok nas potpuno ne okupira i dok ga više niti ne vidimo. I dok ga na koncu možda počnemo i opravdavati i tražiti razloge. Ljudi obično kažu: „pa to je najnormalniji način da tako živimo. Pa ne možemo živjeti bez grijeha kako vi to popovi i fratri propovijedate.“ Duša otvrdne kao što tijelo otvrdne nakon ujeda zmije. Otrovano je.

Isus kaže: „U Starom zavjetu je dignuta zmija. Baš taj lik otrova koji ti ništi život, da pogledaš u njega da budeš oslobođen i vraćen u život. Tako će se dogoditi sa mnom. Sin čovječji treba biti uzdignut na križ da svatko onaj tko je pogođen zlom grijeha pogleda na križ i bude spašen.“

Ne spašava tvoj pogled na križ. Kao što pogled na zmiju nije spašavalo one koje je ujela zmija. Spašava onaj koji stoji iza lika mjedene zmije i onaj koji visi na križu. Bog te spašava. Od smrtnosti i od grijeha koji nosi smrt.

I već na početku Ivanova evanđelja Ivan opisuje susret Isusa s Nikodemom i već se najavljuje zašto je Isus došao. Došao je spasiti nas od otrova kojeg možda niti ne primjećujemo. Od otrova grijeha.

I onda se opet nama najavljuje ono početno pitanje: „A ma tko si ti?“. Ma zbog čeka i kojeg razloga će netko uopće dragovoljno ići na križ? A Isus kaže: „Iz jednog jednostavnog razloga. Ocu je stalo do vas.“ Toliko da je svoga sina poslao ne bi li vas izvukao iz otrova u koji ste upali. Da vas izvede u život. Toliko mu je stalo da on cijeni više tvoj život nego li svoj. Toliko mu je stalo da hoće da se rađaš iznova – u duhu, odozgor. Njegovom snagom, silom odozgor. To je sila koju je on obećao poslati nakon odlaska iz ovog vidljivog i propadljivog svijeta u nevidljivi.

Obećani duh je darovan nama na krštenju. U činu preporoda vodom i duhom. I za nas ostaje iznimno važno životno pitanje je li duh koji mi je dan u činu krštenja dobio prostor da zaživi? Koliko sam puta rekao svjesno i svoljom: „Ja hoću da me ti preporodiš!“ Jer ako nam se krštenje dogodilo bez nas, preporod se neće dogoditi bez nas. Da nam se ne bi dogodilo kao Nikodemu, da uđemo zainteresiranu u njegovu blizinu – hoćemo u razgovor, hoćemo saznati tko je on – i nestane nas jer nismo prešli prag vjere i prag svjedočenja. A to je prag na koji Isus poziva. Nikoga ne prisiljava, ali poziva ući u živi odnos vjere. U odnos u kojem se život mijenja. I onda kada ne vjerujem da je moguće, i onda kad mi se čini da je nemoguće.

Jedini način da provjerim je li Isus ima pravo kad kaže da je moguće ponovno početi iznova je način reći: „Okej, idem ja to probati.“ Vjera zato nikada nije masovna već osobna odluka. Susret s Bogom koji tebe poznaje premda ga ti možda ne poznaš dovoljno. Ali iskorak k njemu, volja da on uđe u tvoj život, da te on oblikuje svojim duhom čini se novim.