Duh Sveti i praktično kršćanstvo

Duh Sveti i praktično kršćanstvo

    Duhovan čovjek nije onaj koji  poznaje puno duhovnih misli, duhovan čovjek onaj je koji prakticira osoban odnos s Duhom Svetim. Svi kršteni kršćani primili su Duha posinstva na svome krštenju koji kliče Abba Oče, te nas poučava da nismo robovi nego sinovi. Sin je onaj koji je slobodan i živi bez straha osoban odnos s Ocem unatoč tome što je svjestan svoje malenosti i grešnosti. Nitko ne poznaje Oca doli Sin stoga nas Duh sveti zapravo upoznaje s Ocem budući da je On kako smo rekli Duh posinstva. Rekao bih da je to oslobađanje od ropskoga straha prvo djelo Duha Svetoga. U praksi bi to bilo oslobođenje od skrupuloznosti koja svoj uzrok ima u iskrivljenoj slici o Ocu koju čovjek može imati te ga se stoga više boji nego li mu vjeruje. Postavlja se onda pitanje kako nas On upoznaje s Ocem? Pa prije svega treba biti svjestan da Duha Svetoga, jer je duh nije moguće vidjeti nego možemo jedino prepoznati njegovo djelovanje po plodovima koje On ostavlja iza sebe. Ti plodovi nazivaju se u Crkvi plodovi Duha Svetoga, a to su ljubav, radost, mir, blagost, strplivost, uslužnost, dobrota, razne utjehe (jer je Bog Otac svake utjehe) i svaki poticaj koji nas vodi prema većoj ljubavi, vjeri nadi i pouzdanju u Boga. Iz toga možemo zaključiti da svaka informacija ili misao koja preobražava našu sliku Boga iz strogoga sudca u blagog Oca te iza sebe ostavlja neke od spomenutih plodova dolazi od Duha Svetoga koji u nama oblikuje pravoga Sina Božjega po svojem svetom djelovanju.

    Drugi sakrament koji produbljuje naš odnos s Duhom Svetim jest sakrament potvrde u kojem primamo sedam darova Duha Svetoga. Ti darovi su mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Dotaknuo bih se prvoga dara, a to je mudrost jer je kralj Salomon tražio od Boga dar mudrosti kako bi, kako on kaže razlikovao dobro od zla i tako upravljao pravedno narodom. Nešto slično spominje se u novom zavjetu pod nazivom dar razlučivanja duhova, koji pomaže kršćanima razlučiti djelovanje Duha Svetoga od svakog drugog djelovanja bilo izvanjskog bilo našega koje utječe na naš život. To djelovanje prepoznaje se jednostavno kako smo i u govoru o krštenju rekli po plodovima. Sam Isus kaže da se svako stablo prepoznaje po plodu te da dobro stablo ne može donijeti zlih plodova, niti zlo stablo dobrih plodova. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Vjerujem da ovaj dar mudrosti koji dobivamo na krizmi leži upravo u mudrom promatranju plodova koje iza sebe ostavlja Duh Sveti jer nas ono uči prepoznavati njegovo djelovanje u konkretnom životu i slušati njegov glas. Sam Isus je rekao: „ovce moje slušaju moj glas, a tuđinčeva glasa ne slušaju nego bježe od njega“ pa nas ovim putem poziva na promišljanje poznajemo li mi uopće glas njegovog blagog Duha? I kako mislimo da pripadamo njegovom stadu ako nemamo niti najbljeđu predstavu o tome kako prepoznati njegov glas? Ova nadolazeća pedesetnica mogla bi biti poziv na učenje suživljenja sa Duhom Svetim bez kojega nema praktičnog odnosa s Ocem. 

    Na pedesetnicu su apostoli primili Silu odozgor i pod terminom sila misli se opet na toga istoga Duha Božjega koji je na njih sišao. Ako opet promotrimo plodove toga silaska vidimo da su apostoli od bojažljivih ljudi koji su se skrivali u dvorani posljednje večere bojeći se reakcije Židova, najedanput postali neustrašivi navjestitelji evanđelja. Možemo reći da je onda i neustrašivost u svjedočenju za Krista isto jedan od plodova Duha Svetoga. 

    I za kraj  bih podsjetio na riječi svetoga Pavla koji kaže u drugoj poslanici Timoteju da će se u posljednje dane pojaviti ljudi koji imaju vanjski oblik pobožnosti, ali su se odrekli njezine sile. I njih se kaže Pavao kloni. Mislim da termin sila koji postoji u kršćanstvu, a kojega Pavao ovdje koristi, označava našega Gospodina odnosno Duha Svetoga kojega su se na žalost mnogi i danas odrekli misleći da će se spasiti zadržavanjem vanjskog oblika pobožnosti. Zato vjerujem da je vrijeme da se zaista potrudimo upoznati ovoga božanskoga gosta koji nam tako često blago progovara pozivajući nas na osoban odnos s Njim. 

Sjaju svjetla blaženog, sjaj u srcu puka svoga napuni nam dušu svu.

Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu.

Fra Dario Tolić

Župnikovo Uskrsno pismo

Župnikovo Uskrsno pismo

Što znači „uskrsnuće tijela“? Uskrsnuće tijela znači da poslije smrti ne će živjeti samo duhovna duša odijeljena od tijela, nego da će i naša smrtna tijela jednom oživjeti.

Ovo pitanje i odgovor nalazi se u Kompendiju Katekizma Katoličke Crkve. Nalazimo se u svetkovini Isusova Uskrsnuća kada smo se radosno okupili oko našeg uskrslog Gospodina obnavljajući svoju vjeru u Uskrsnuće. Sada, uskoro hodeći u vazmenom vremenu, iz te vjere dalje živimo svatko noseći svoj križ, ali u nadi. U nadi, trudeći se da naš ovozemaljski život završi u Kristu Isusu. Kako je rekao sv. Pavao: Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti (2 Tim 2,11).

U našoj župi sv. Mihaela uskoro dolazi vrijeme podjele sakramenata Svete pričesti i Potvrde. Naši pripravnici za Prvu pričest do sada su se trudili steći dovoljno znanje o vlastitoj vjeri te će još proći kroz brižljivu pripravu kako bi, prema svojim mogućnostima shvatili otajstvo Krista i kako bi s vjerom i pobožnošću primili Gospodinovo Tijelo. No, svjesni smo kako veliku ulogu u pripravi ima prije svega obitelj. Stoga Vas sve potičem da na što vjerodostojniji način pratite vlastitu djecu osobnim svjedočanstvom vjere. Kako stvaranjem duhovnog ozračja u obitelji tako i redovitim sudjelovanjem na euharistijskom slavlju. Bilo bi žalosno kada bi roditelji svoju dužnost odgoja u vjeri prebacili samo na svećenike i katehiste pritom zaboravljajući i svoje pravo odgojitelja u vjeri. Ujedno Vam se zahvaljujem na povjerenju koje iskazujete nama kapucinima u pogledu vjerskoj odgoja svoje djece i ujedno Vas molim za što veću daljnju suradnju. Mi redovnici i redovnice, zajedno s našim vjeroučiteljima, svjesni smo kako je vrijeme intenzivne priprave za sakramente vama dodatno opterećenje, ali – uz Božju pomoć na dobrobit Vaše djece – nekako ćemo sve „izdržati“ da bi se što više očitovala živa vjera u ovoj našoj župnoj zajednici.

Ujedno, koristim prigodu zahvaliti se prije svega našim suradnicama i suradnicima (od ŽPV-a, članova župnog Karitasa, volontera, čitača, ministranata, članova zborova, sakupljača milostinje, izvanrednih djelitelja svete pričesti, časnim sestrama Tereziji, Marini i Katarini do članova OFS-a i FRAMA-e) koji su rado svojom pomoći, angažmanom u liturgiji ili na bilo koji način doprinijeli da je prošlo razdoblje korizme i Velikog tjedna i bilo obilježeno na način međusobne ljubavi, razumijevanja i duhovnog rasta ove naše župe koja ima veliku tradiciju. No, da ne bi ostali samo na tradiciji, sve Vas potičem na daljnji angažman. Kada jedan dio povijesti završi treba graditi onaj drugi dio, a to opet ne možemo bez Vas i Vaše suradnje.

Naš prvi broj nakon pandemije, novog/starog župnog lista Duh zajedništva posvema je uspio. Možda je ovo tendenciozna rečenica, ali sudim prema Vašim reakcijama. Bilo je dosta napora i rada (na poseban način od strane nekih naših suradnika), ali trud se isplatio. Hvala svima koji ste se svojim doprinosom u njega uključili te Vas pozivam da već sada počnete razmišljati koji i kakav „štih“ ćemo mu dati u božićnom broju.

Naši ministranti (zahvaljujem od srca njihovim roditeljima) bili su također veoma aktivni – na osobit način pohvaljujem ovogodišnje nove suradnice i suradnike – te i Vas, dragi mladi suradnici potičem na redovito uključivanje u slavlje euharistije.

Ujedno se primjećuje, i Bogu hvala na tome, kako se veliki broj naših župljana nakon korone vratio u crkvu te u velikom broju sudjeluje u sakramentalnom životu.

Dragi župljani, ustrajte i budite hrabri i uporni u svjedočenju vjere. Budite i strpljivi s nama fratrima i oprostite nam ako smo vas u bilo čemu uvrijedili ili nismo imali razumijevanja.

Neka Vas sve prati Duh Sveti da, radosno slaveći euharistiju, svi zajedno prispijemo onom konačnom cilju koji su nalazi u Gospodinu.

Vaš župnik

Tko je Krist?

Tko je Krist?

Od prvoga trenutka kad se Isus pojavio u tijelu na ovoj zemlji pa do sadašnjeg našeg trenutka, u zraku vibrira neprestano pitanje koje muči sve one koji se susreću s Bogom. „Tko si ti?“.

Tko god se imalo približio Isusu nije mogao zaobići ovo pitanje. „A ma tko si ti?“ Tko je taj koji govori na način na koji nitko prije Njega ni poslije Njega nije tako govorio? Tko je taj koji za sebe kaže da je hram koji će sagraditi u tri dana kad ga razorimo? Tko je taj na čiju riječ se događa ono što kaže?

I tko god se približi pita se: „Tko si ti?“. Ivan, kada piše svoje Evanđelje, od početka do kraja neprestano kruži oko toga tko je Isus. I na kraju će dati odgovor. Najkraći mogući, ali odgovor koji se ne može razumjeti izvan vjere jer izvan vjere ne znači baš ništa.  „Isus“, kaže Ivan „jest Krist“. I to je cijela ispovijest oko koje kruži tko je Isus.

Isusu su dolazili mnogi s istim pitanjem tražeći tko je, odakle dolazi, odakle mu to, kakav je. Dolazili su oni iz bliza i iz daleka. I oni koji su bili blizu nisu bili manje zapanjeni. Nisu ga više poznavali, nego što su ga više slušali više im je izmicao.  I to do te mjere da će Ivan desetljećima kasnije, kad bude pisao svoje Evanđelje, reći: „On je to govorio jasno, ali mi to nismo razumjeli“. „Mi smo se tek sjetili nakon njegova uskrsnuća i uzašašća što je on to govorio i što je htio reći.“ I oni izdaleka koji ga nisu slušali otvorena srca još uvijek su imali veliko neriješeno zagonetno pitanje tko je on. „Tko si ti?“

Na početku svog evanđelja Ivan opisuje susret s jednim čovjekom koji je tjeran istim pitanjem. To je važan opis jer nam daje prigodu susresti se jednim tipom čovjeka koji traži odgovor na pitanje: „Tko si ti Isuse?“. To je tekst o susretu Isusa i Nikodema. Budemo ga čuli kako bi se podsjetili što kaže Ivan.

3 Bijaše među farizejima čovjek imenom Nikodem, ugledan Židov. 2On dođe Isusu obnoć i reče mu: »Rabbi, znamo da si od Boga došao kao učitelj jer nitko ne može činiti znamenja kakva ti činiš ako Bog nije s njime.« 3Odgovori mu Isus:
 »Zaista, zaista, kažem ti:

 tko se ne rodi nanovo, odozgor,

 ne može vidjeti kraljevstva Božjega!«

 
4Kaže mu Nikodem: »Kako se čovjek može roditi kad je star? Zar može po drugi put ući u utrobu majke svoje i roditi se?« 5Odgovori Isus:
 »Zaista, zaista, kažem ti:

 ako se tko ne rodi iz vode i Duha,

 ne može ući u kraljevstvo Božje.

 
6Što je od tijela rođeno, tijelo je;
 i što je od Duha rođeno, duh je.

 

 
7Ne čudi se što ti rekoh:
 ‘Treba da se rodite nanovo, odozgor.’

 
8Vjetar puše gdje hoće;
 čuješ mu šum,

 a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.

 Tako je sa svakim

 koji je rođen od Duha.«

 
9Upita ga Nikodem: »Kako se to može zbiti?« 10Odgovori mu Isus: »Ti si učitelj u Izraelu pa to da ne razumiješ?
 
11Zaista, zaista, kažem ti:
 govorimo što znamo,

 svjedočimo za ono što vidjesmo,

 ali svjedočanstva našega ne primate.

 
12Ako vam rekoh zemaljsko
 pa ne vjerujete,

 kako ćete vjerovati

 kad vam budem govorio nebesko?

 
13Nitko nije uzašao na nebo
 doli onaj koji siđe s neba,

 Sin Čovječji.

 
14I kao što je Mojsije podigao
 zmiju u pustinji

 tako ima biti podignut Sin Čovječji

 
15da svaki koji vjeruje,
 u njemu ima život vječni.

 
16Uistinu, Bog je tako ljubio svijet
 te je dao svoga Sina
Jedinorođenca
 da nijedan koji u njega vjeruje

 ne propadne,

 nego da ima život vječni.

 
17Ta Bog nije poslao Sina na svijet
 da sudi svijetu,

 nego da se svijet spasi po njemu.

 
18Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se;
 a tko ne vjeruje, već je osuđen

 što nije vjerovao

 u ime jedinorođenoga Sina Božjega.

I Ivan nastavlja dalje govoriti Isusovim riječima, a Nikodem je već nestao. Više ga nema u tekstu. Započeo je razgovor s Isusom, ali ga nije dovršio. Nije došao do kraja. Došao je s pitanjem „Tko si ti?“, ali nije odnio odgovora. On nije našao odgovor.

O ovom čovjeku mi znamo dosta važnih stvari. Znamo da se zvao Nikodem, da je pripadao farizejima, grupaciji ljudi koji su bili revni u službi Božjoj i znamo da je pripadao uglednim Židovima tj. da je bio član „Vijeća“. Ivan će ga kasnije ponovno navesti dva puta u Evanđelju. U 7. glavi kada Židovi budu htjeli uhvatiti Isusa jer je već činio čudesne stvari, poslat će vojnike da ga uhvate, a ovi će se vratiti neobavljena posla i reći će svojim vojnicima, reći svojima koji su ih poslali i reći svojima u Vijeću: „Mi ga nismo uhvatili jer nitko nije govorio kao što je on govorio.“ Bojali su se naroda. Tada će se Nikodem u Vijeću dignuti i stat na Isusovu stranu. Ali ne jasno, nego nekako potajno. Bude rekao: „Pa zar smo mi Židovi takvi da hvatamo ljude prije nego smo ih saslušali i osudili?“ I na taj način će stati jednom na njegovu stranu. Pojavit će se opet na kraju Evanđelja kad Isus već bude mrtav i kad već sve bude gotovo. Doći će sa prekomjerjem, pomasti za ukop. I to je ono što znamo o Nikodemu.

Ali Ivan kada piše o Nikodemu slika sliku o čovjeku koji je bio blizu moći, koji je bio čovjek od uma i znanja. Učitelj ugledan i revan. Odmah prije nego li će oslikati drugi lik koji je posve suprotan od ovoga. Bit će to lik žene Samarijanke koja je iz drugog naroda, iz drugog roda, drugog spola, drukčijeg moralnog uvjerenja. Lošeg moralnog ponašanja. I opisat će da Isusov susret sa Samarijankom počinje velikim pitanjem: „Tko si ti?“ Ali će završiti otkrićem da Samarijanka zna tko je on i da će završiti time da će on za nju biti Spasitelj i da će ona svjedočiti drugima o njemu. To se s Nikodemom nije dogodilo.

Mi znamo da je Nikodem došao noću. Važan detalj. To je od prilike slika ljudi koji su zainteresirani za Isusa. Koji hoće znati tko je on. Tko je taj koji je pokrenuo mase kroz tisućljeća? Tko je taj za kojim hrle do dana današnjega mnogi? Tko je taj koji je mnogima promijenio život? Ali to pitanje nikada neće izići na svjetlo dana: pred druge, u vlastiti život, u vlastitu karijeru. Ono će biti potajno prisutno – noću, kad me se ne vidi. Da mi možda moj odnos s Bogom ne bi ugrozio ili uništio ili nagrizao moj ugled. Da mi možda ne bi prigovorili da sam previše blizu njemu. Da se možda iz tog prigovora ne bih osjetio izbačen iz društva u kojem se nalazim. Kalkuliram, pa onda odnos s njime stavljam u polusjenu, u polumrak. Da ne znaju svi što se događa, ali da ja ipak imam koliko toliko pristupa da možda čujem tko je on. „Tko si ti?“

Isus pristaje na razgovor. Bez obzira na motive. Bez obzira što je to samo noću. Bez obzira što Nikodem neće doći do kraja sa svojim pitanjem. I pristaje na razinu razgovora s kojim hoće razgovarati Nikodem. I Nikodem priznaje da je Isus učitelj. I čak i to da je došao od Boga jer kaže kako „nitko ne može činiti to što ti činiš“. Nikodem nije protiv Isusa. Ali mi već ovdje slutimo kako nije dovoljno imati u srcu pitanje „Tko je taj?“ i „Tko si ti’“. Da nije dobro imati negdje skriveni dio za Isusa o kojem druge ne znaju. Skrivenu noć s njime. Da je potrebno puno više. Da je potrebno ući u odnos vjere. Jer Nikodem je racionalan čovjek. Misli svojom glavom i sluša to što Isus govori, ali ne može doprijeti do smisla i izmiče mu. Daleko je to od njega. Pa kad Isus kaže da se treba roditi odozgor, On razumije i sluti otprilike što bi to mogli značiti roditi se iznova, odozgor, ali kaže Nikodem kako je to nemoguće. Tko može još jednom tjelesno na mjesto iz kojeg je došao, u majčinu utrobu. Tko može početi iznova? Ali Nikodem nije samo čovjek koji vidi samo materijalno tijelo djeteta u tijelu majke, on misli puno više. On zna da je čovjeku vjerojatno nemoguće početi iznova.

Jer tko ima životno iskustvo, bez obzira na godine iza sebe, zna otprilika i da s godinama dolazi to da osjećam kako tijelo gubi na svojoj snazi, kako je tijelo propadljivo. Kako svatko iza sebe nosi krive odluke, krive poteze, grijehe, slomljene odnose, razlomljeno srce. Kako svatko iza sebe nosi život koji je poluslomljen. I sada mu reći da se može početi iznova, zar to ne graniči s iluzijom? S ludošću? Tko to može početi iznova nakon što je život prošao gotovo svoju polovicu i naginje se kraju.

Isus, i to je za nas vrlo važno jer on vrlo precizno odgovara, to je točno. Ali se valja roditi iznova ne tijelom, nego duhom – odozgor. Tijelo je riječ za propadljivo, smrtno, bolesno, za ono što propada, za ono što Ivan imenuje „svijet“. Tijelo i svijet su ista stvar. Svijet prolazi, tijelo prolazi. Ali kao što ste rođeni jednom – misli Isus – u tijelu bez vaše volje, bez svoje vlastite odluke. Kao što je život započeo u tijelu, a da ti nisi mogao ništa, tako se može dogoditi da počneš u duhu.

Ne ovisi to o tebi. Ne rađaš ti samog sebe u duhu. Rađaš se odozgor, od duha. On sve čini novo. On je onaj koji daje novi život usred starog propadljivog života. I već ovdje slutimo da je Isusu iznimno važno da Nikodemu i svima onima koji sliče Nikodemu bilo po godinama starosti ili umu, ugledu i moći, da im približi kako je moguće usred takvoga života početi iznova – odozgor. Kao da nije bilo grijeha. Kao da nije bilo promašaja. Kao da nije bilo krivih poteza. Jer on odozgor čini sve novim.

I onda će donijeti u svom govoru koji je počeo kao razgovor s Nikodemom, ali zbog Nikodemove zatvorenosti završio u  Isusovom monologu – donijet će dvije velike važne i snažne metafore. Prva koja govori o tome kakav je duh i kako se ponašaju oni koji su u snazi duha. To je slika koja nam je poznata, ali koju bi uvijek iznova trebalo ažurirati. Jer Isus kaže: „Duh je kao vjetar. Ne vidiš ga, ali vidiš što čini.“ Okreneš se i vidiš krošnje koje vjetar njiše. Ne vidiš vjetar, ali vidiš ono što vjetar čini. I kaže Isus da je tako sa svakim koji je od duha. Ne vidiš Duh Božji koji ga pokreče, ali vidiš to što čini.

Zašto je ovo važno razumjeti? Zato što različiti duhovi mogu pokretati čovjeka. Ali ćemo znati koji ga duh pokreće kada vidimo što čini. Kad vidimo njegova djela. Kad što vidimo da vjetar lomi grane, tako ćemo vidjeti u životu svakog čovjeka po onom što čini od kojeg duha to čini. Kojom snagom. I to je vrlo važno pravilo. Ne može netko – a to će Ivan kasnije pisati u svojoj prvoj Poslanici – reći kako mrzi brata, a istovremeno reći kako vjeruje da je Isus Krist. Laže jer djela njegova govore da nije u Duhu Božjem. Ne može netko reći da je vjernik, a psovati onoga u kojeg vjeruje. Laže. Ili nije vjernik ili niti sam ne zna u kojem duhu govori. Ne može netko činiti dobre stvari i biti protiv Boga. Po onomo što vjetar čini znamo je li puše ili ne puše. Bili bi smiješni ljudi kada bi izišli van i ugledali mirne krošnje, a tvrdili kako puše jak sjeveroistočnjak. To je smiješno jer je laž isto kao što ne možemo reći obratno. Po onome što netko čini znamo od kojeg duha i iz kojeg izvora se nadahnjuje. I to je Isusu važno. 

Ali mu je važna i druga slika koja već na početku Evanđelja upućuje na njegov kraj. Ovdje Isus počinje propovijedati i već govori sliku Nikodemu, a Nikodem će se pojaviti nakon što sve završi, ne ranije. Sliku o križu. Uzima sliku koja poseže za davnom, stoljećima davnom drugom slikom iz knjige Brojeva. S početka Božje avanture s Izabranim narodom. S onom avanturom kad su otišli u pustinju i mrzovoljni na to što ih je Bog izveo iz ropstva u slobodu jer više nema egipatske hrane počeli gunđati na sebe i na Mojsija i kaže knjiga Brojeva: „Jahve pusti zmije otrovnice da ih ujedaju.“ I onda, kad se pojavilo zlo, kad su im zmije otrovnice počele prijetiti opstankom ponovno se vraćaju Jahvi i mole da se promijeni sudbina. I što čini Jahve? Kaže Mojsiju neka napravi zmiju od mjedi. „Podigni je u sred vašeg boravišta i svatko to bude ujeden neka pogleda u nju i bit će ozdravljen.“

Isus kaže kako je to slika za njega. To kaže da njega čega. I za nas je od sržne važnosti razumjeti što to znači.

Prvo, većina ljudi se boji zmije, ne zato što ih je zmija ugrizla nego iz nekih drugih strahova koji su nam drugi prenijeli. Možda se bojimo zmije i zbog toga što pretpostavljamo da je ugriz zmije nešto što boli. Ali onaj kojega je zmija ugrizla zna da je najmanji problem to kad te zmija ugrize. Jer kad zmija ugrize, to jako slabo pikne, a liječnici znaju da to uopće ne boli. Problem počinje kasnije. Ugriz nije problematičan nego to što je s ugrizom ušlo u tijelo. Ušao je otrov i djeluje unutra. Zmija je daleko, nje više nema. Ne treba se niti boriti s njom. Ali unutra, u mom tijelu je otrov. I on neće van tako lako. I on razara posvuda gdje dolazi krv. Širi se po svem tijelu.

O čemu je riječ? Riječ je o onome što Isus kaže zašto je on došao. Riječ je o grijehu. Da nam se otvore oči, najmanji je problem kada ja prekršim neku zapovijed i učinim grijeh. Najmanji problem je u tome da ja hoću učiniti nekakav grijeh. Problem dolazi kasnije. Nakon što ga učinim, kroz moj život, kroz moju dušu, moj duh širi se otrov grijeha. I to svi znamo na sebi. Nije nas trebala ugristi zmija, ali svi smo zagazili koliko toliko u grijeh i znamo što on čini. Kad jednom učinim grijeh, onda je drugi daleko lakše učiniti. Onda je treći korak u tome da ga uopće ne prepoznajem. Da ga smatram nevažnim. I tako sve dotle dok dušu potpuno ne zatruje. Dok nas potpuno ne okupira i dok ga više niti ne vidimo. I dok ga na koncu možda počnemo i opravdavati i tražiti razloge. Ljudi obično kažu: „pa to je najnormalniji način da tako živimo. Pa ne možemo živjeti bez grijeha kako vi to popovi i fratri propovijedate.“ Duša otvrdne kao što tijelo otvrdne nakon ujeda zmije. Otrovano je.

Isus kaže: „U Starom zavjetu je dignuta zmija. Baš taj lik otrova koji ti ništi život, da pogledaš u njega da budeš oslobođen i vraćen u život. Tako će se dogoditi sa mnom. Sin čovječji treba biti uzdignut na križ da svatko onaj tko je pogođen zlom grijeha pogleda na križ i bude spašen.“

Ne spašava tvoj pogled na križ. Kao što pogled na zmiju nije spašavalo one koje je ujela zmija. Spašava onaj koji stoji iza lika mjedene zmije i onaj koji visi na križu. Bog te spašava. Od smrtnosti i od grijeha koji nosi smrt.

I već na početku Ivanova evanđelja Ivan opisuje susret Isusa s Nikodemom i već se najavljuje zašto je Isus došao. Došao je spasiti nas od otrova kojeg možda niti ne primjećujemo. Od otrova grijeha.

I onda se opet nama najavljuje ono početno pitanje: „A ma tko si ti?“. Ma zbog čeka i kojeg razloga će netko uopće dragovoljno ići na križ? A Isus kaže: „Iz jednog jednostavnog razloga. Ocu je stalo do vas.“ Toliko da je svoga sina poslao ne bi li vas izvukao iz otrova u koji ste upali. Da vas izvede u život. Toliko mu je stalo da on cijeni više tvoj život nego li svoj. Toliko mu je stalo da hoće da se rađaš iznova – u duhu, odozgor. Njegovom snagom, silom odozgor. To je sila koju je on obećao poslati nakon odlaska iz ovog vidljivog i propadljivog svijeta u nevidljivi.

Obećani duh je darovan nama na krštenju. U činu preporoda vodom i duhom. I za nas ostaje iznimno važno životno pitanje je li duh koji mi je dan u činu krštenja dobio prostor da zaživi? Koliko sam puta rekao svjesno i svoljom: „Ja hoću da me ti preporodiš!“ Jer ako nam se krštenje dogodilo bez nas, preporod se neće dogoditi bez nas. Da nam se ne bi dogodilo kao Nikodemu, da uđemo zainteresiranu u njegovu blizinu – hoćemo u razgovor, hoćemo saznati tko je on – i nestane nas jer nismo prešli prag vjere i prag svjedočenja. A to je prag na koji Isus poziva. Nikoga ne prisiljava, ali poziva ući u živi odnos vjere. U odnos u kojem se život mijenja. I onda kada ne vjerujem da je moguće, i onda kad mi se čini da je nemoguće.

Jedini način da provjerim je li Isus ima pravo kad kaže da je moguće ponovno početi iznova je način reći: „Okej, idem ja to probati.“ Vjera zato nikada nije masovna već osobna odluka. Susret s Bogom koji tebe poznaje premda ga ti možda ne poznaš dovoljno. Ali iskorak k njemu, volja da on uđe u tvoj život, da te on oblikuje svojim duhom čini se novim.

Vjera u Krista raspetoga i uskrsloga

Vjera u Krista raspetoga i uskrsloga

Svi narodi svijeta vjeruju u Boga, u neko božanstvo koje je često puta onakvo kakvo već zamišljaju, predočuju ili je tradicionalno prihvaćanje. Mi kršćani vjerujemo u Isusa Krista, raspetoga i uskrsnuloga. Krist je umro radi našeg bezakonja i uskrišen radi našeg opravdanja. Kao uskrsnuli uzašao je u slavu Očevu, sjedi s desne Očeve. No, na nevidljiv način ostaje s nama. Mi ga ne vidimo tjelesnim očima, ali po vjeri znamo da je s nama jer je rekao: „Idite po svem svijetu…, ja sam s vama do svršetka svijeta (Mt 28, 18-20).

Krist uskrsnuli prisutan je u Crkvi i u svakom njezinom članu. Po sakramentu krštenja, snagom vode i Duha Svetoga veže se sa svakim čovjekom, započinje novi život: kršćanski, kristovski, Kristov život. U tom duhu sv. Pavao će reći: „Ne živim više ja nego živi u meni Krist.“ To treba biti ostvarenje svakog kršćanina. 

Središnji sakrament u Crkvi je Euharistija – sveta misa – gdje uskrsli s nama okuplja svoje prijatelje da slave otajstvo spasenja, da slave Njegovo uskrsnuće što je početak naše kršćanske vjere. Apostoli – prva zajednica – okupljali bi se subotom uvečer slaviti Njegovo Uskrsnuće. Uskrsnuli bi k njima dolazio kroz zatvorena vrata – vidljivo. kada su stekli uvjerenje da je On tu prisutan ali na drugi način, nevidljiv za tjelesne oči ali vidljiv za oči vjere, više nije dolazio vidljivo.

Za kršćanina sveta misa zauzima jedinstveni i središnji dio u životu. Ona je vrelo i vrhunac svega kršćanskog života. Sveta misa je naš sastanak s uskrsnulim Gospodinom. To je skup Naroda Božjega na kojega dolazi Uskrsnuli, Krist – Gospodin da pomoću zemaljskih simbola sa svojima otvori tajanstvenu Večeru. Mi ga tjelesnim očima ne vidimo, ali vidimo ga očima vjere. Po vjeri znamo da je uskrsnuo, živ, u slavi Očevoj, a svojim Duhom Svetim sve nas okuplja na sastanak ljubavi i osobno dolazi da nas ojača, pouči, okrijepi, poveže međusobno, da On nešto učini s nama i u nama izvede.

Nedjelja – dan Gospodnji – je Kristov dan. Dan kad je uskrsnuo i kad se javljao svojima. To je prvi dan po suboti. Nedjelja je dan kada se kršćani sastaju i kada Gospodin dolazi k njima na sastanak. Dan Gospodnji je dan kada Gospodin dolazi kao proslavljeni koji nije vezan za prostr i vrijeme. Kršćani su zajednica ljudi koji druguju i žive s Kristom, sada živim jer je uskrsnuo, koji nas sada ljubi, sabire i okuplja oko sebe. Krist snagom svoga Duha djeluje u nama u našem svakodnevnom životu. Kod svake Euharistije slavimo uskrsnuće i Njegov slavni dolazak iščekujemo. Molimo u Vjerovanju „uskrsnuće tijela i život vječni“. Apostol Pavao će reći: „Domovina je naša na nebesima odakle Spasitelja iščekujemo. On će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome“ (Fil 3, 20-21).

Za kršćanina je od presudne važnosti da bude sudionik nedjeljne Euharistije jer tu se sastajemo s uskrslim Gospodinom da slavimo Oca nebeskoga. Tu nas uskrsli Gospodin poučava, savjetuje, hrabri, potiče i osposobljava da u svijetu Njegovo djelo nastavljamo – dovršujemo dok On ne dođe u slavi.

Mi kršćani se pitamo pred svoj najveći blagdan Vazam kakva je naša vjera? Na kojem je stupnju da bi onda na svoj najveći i temeljni blagdan obnovili svoja krsna obećanja. Je li naša vjera poput drugih koji vjeruju, ali nema Krista? Vjera koja je na naravnoj razini. Pokazatelj naše vjere je naš svakodnevni život i naš pristup nedjeljnoj Euharistiji koja je za nas vrelo i vrhunac života u vjeri. Najbolji pokazatelj stupnja naše vjere je završetak našeg zemaljskog života. Na smrt se gleda kao na „nemilu kob“ , a ona je posljednja neprijateljica našega života, života čija je sudbina u Božjoj ruci. Mnogi se boje primiti sakramente jer misle da se time spremaju – osposobljuju za susret s Gospodinom u kojega su vjerovali, koji je trpio za naše grijehe, za naše oproštenje i proslavu u vječnosti.

Veliki ljudi vjere gledali su u smrti trenutak radosnog susreta s Bogom u koga su vjerovali. Sveti Franjo ju naziva „sestrica smrt“. Za mnoge je smrt trenutak bez nade, a treba biti trenutak konačnog opredjeljenja za Krista u kojega smo vjerovali.

Neki žele svoju vjeru iskazati tako da traže vjerskog službenika na sprovodu svoga člana obitelji. Osoba nikad nije ušla u crkvu, a ni primala sakramente. Članovi obitelji se boje što će reći ulica, susjedi ako ne bude vjerskog službenika. U vrijeme ateizma – komunizma tražila se glazba kako bi popunila prazninu, a sada to treba učiniti vjerski službenik.

Nedavno mi reče jedan ateista (tako se deklarirao): „Morat ćemo i mi vjerovati u Boga. Ne zato što bi ga bilo, već zbog toga što mora biti razlika kada se pokopa crknuta svinja ili kada se pokopa čovjek“. Naši grobovi, spomenici trebaju više biti pokazatelji naše vjere u „uskrsnuće tijela i život vječni“.

Na kraju, uskrsnuli Isus želi nastaviti svoje djelovanje u nama i s nama nastaviti svoje djelo spasenja čovječanstva djelima ljubavi i dobrote, borbe za pravdu i mir u svijetu dok on ne dođe u slavi.

Naše proživljavanje korizme i proslava uskrsnog vremena neka teče u tom smjeru.

 

Krsto Martin Hrženjak

Propovijed bl. Alojzija Stepinca prigodom blagoslova naše crkve

Propovijed bl. Alojzija Stepinca prigodom blagoslova župne crkve sv. Mihaela u zagrebačkoj Dubravi

Ususret proslavi blagdana bl. Alojzija Stepinca i u vremenu trodnevne duhovne pripreme, koja se održava u župama koje je osnovao Blaženik, donosimo propovijedi koje je Stepinac izrekao prigodom blagoslova kamena temeljca i župne crkve ili u nekim drugim prigodama u trima župama u kojima se slavi trodnevnica. Homiliju koju je izrekao prigodom blagoslova župne crkve sv. Mihaela arkanđela u zagrebačkoj Dubravi pročitajte u nastavku. 
 
Propovijed prigodom blagoslova župne crkve sv. Mihovila i otvorenja nove župe u naselju Dubrava u Zagrebu,
1. siječnja 1942.
 
»Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju, od pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon!«
 
Dragi moji vjernici!

Božjom pomoću dovršili smo ovu župnu crkvu, posvećenu sv. Mihovilu Arkanđelu. Srcem punim zahvalnosti prema svemogućem i dobrom Bogu, koji je jači od svih ratnih neprilika i prilika, otvaramo ovu novu župu na istočnoj periferiji našega Zagreba. Otvaramo je usred ovog radničkog naselja, koje kao da niče iz zemlje, otkad je naša državna vlast pristupila rješavanju pitanja radničkih stanova. Posvetili smo ovu župnu crkvu i ovu župu sv. Mihovilu Arkanđelu. Pitat će možda tkogod zašto je ova crkva i župa posvećena upravo njemu? Pustinjak, sv. Antonije, kažu da je rekao jednom: »Doći će vrijeme, kad će ljudi poludjeti, i ako vide jednoga koji nije lud kao oni, ustat će protiv njega i vikati -lud si – samo zato jer nije lud kao što su oni.«

Nije li to vrijeme došlo danas, kad ogroman broj ljudi živi samo za ovaj svijet? I kad vide jednog, koji se trudi da se pobrine najprije za svoju dušu, koja će živjeti preko groba, onda ga smatraju ludom.

Ova dakle župna crkva, posvećena vojvodi nebeske vojske sv. Mihovilu Arkanđelu, ima da svraća vaš pogled i vaše misli i želje na jedan drugi svijet. Onaj svijet, koji jedini ima trajnu vrijednost. Onaj svijet blaženih duhova, kamo smo i mi po Božjem milosrđu određeni da dođemo, ako izvršimo što Bog od nas traži. Onaj svijet, kamo se ne stiže bez velikih borbi, muka i pogibelji, ali za koji se isplate sve žrtve i muke. Onaj svijet blaženih duhova, kojemu je na čelu sv. Mihovil Arkanđeo, kojega kao čuvara i zaštitni ka časti Sveta Crkva. I ne uzalud, braćo! Jer vjera je Svete Crkve, koju potvrđuje iskustvo, da postoje zli dusi ili đavoli, koji se trude svim silama da čovjeku naškode i da ga upropaste. Vjera je Svete Crkve, koju potvrđuje iskustvo, da postoje dobri dusi ili anđeli koji su od Boga određeni da pomažu čovjeku kako bi se spasio i bio zauvijek sretan. Pa ako čujete mnogog danas da se možda izruguje tomu, onda se sjetite, kao što je rekao sv. Antonije, da je došlo vrijeme, kad će ljudi poludjeti i smatrati nekog koji je na pravom putu samo zato ludim, jer nije lud kao što su oni. Ta već je pred tisuće godina rekao psalmist: »Reče luda u srcu svome, nema Boga!«(PS 14,1). Kako se onda ne bi našla luda na ovome svijetu, koja kaže: Nema ni đavola ni anđela.

Ali nije za nas mjerodavno ono što kaže budala, nego ono što kaže neprevarljiva učiteljica istine, Sveta Mati Crkva. Ona nam pak kaže da postoje zli dusi ili đavoli, koji nastoje čovjeku naškoditi gdje mogu, da ga strovale u pakao.

Gospodin Bog nije stvorio đavla kakav je sada, nego ga je stvorio lijepa, sretna, blažena. U pakao je bačen onda,  kad se kušao podići da bude jednak Bogu. Iz beskrajne sreće u tren oka strovalio se u beskrajnu bijedu i muku. Odonda kuha njegov bijes na čovjeka. Mnogi sveci tvrde, a među njima i sv. Toma Akvinski, da đavle više muči zavist radi toga, što će ljudi doći na njihova mjesta u nebu, nego i sama paklena vatra, koja ih muči dan i noć kroz vjekove. I zato, jer đavao ne može Bogu ništa, nastoji gdje može da naškodi Božjem stvorenju – čovjeku. I doista, dovoljno je baciti samo jedan pogled na povijest čovječanstva, da se vidi kako bi đavao želio da uništi sve istinske vrijednosti i dobra čovječja na zemlji, u prvom redu vjeru, kršćansku civilizaciju, slobodu, mir, blagostanje, ljubav, i namjesto toga stvoriti kaos, u kojem ljudi sami sebe uništavaju i zatiru kao zvijeri, da konačno propadnu zauvijek u pakao, mjesto vječnoga bola, plača i proklinjanja.

On se nije srami o, kako nam svjedoči sveto Evanđelje, da i samoga Krista kuša navesti na zlo, na oholost i preuzetnost, dakako bez uspjeha, kad ga je pozvao neka skoči s vrha hrama samo zato, da ga svijet vidi. On je zaveo u propast prve ljude u raju zemaljskom, kad im je lagao da će biti jednaki Bogu ako jedu sa zabranjenog drveta. on je, kako svjedoči Sveto Pismo, zaveo najprije na lakomost, a onda na izdaju apostola Judu, koji će zaslijepljen đavolovim nastojanjem prodati za trideset srebrnika Isusa Krista. A tek što ga je naveo na toliko zlo, onda ga je naveo na još gore, govoreći mu, da za taj grijeh nema više oproštenja, pa je nabolje da se ubije.

I Juda se objesio slušajući savjet sotonin, umjesto da se sjetio riječi Kristovih: »Veća je radost na nebu nad jednim grješnikom koji čini pokoru, nego nad devedeset i devet pravednika, kojima ne treba pokora!« (Lk 15,7). Đavao je, kako nam svjedoči Sveto Pismo, uništio sve imanje (dakako ne bez dozvole Božje) onom pravedniku Jobu, a iza toga udario ga strašnom bolešću, da je pokriven gadnim čirevima od glave do pete, sjedio na smetištu, zanemaren i od prijatelja i od vlastite žene (usp. Job 2,7-9). Đavli su, kako nam svjedoči Sveto Pismo, opsjednuli mnoge ljude u doba Kristovo i mučili ih na razne načine, prije nego ih je Krist istjerao. Nisu ni danas rijetki slučajevi u poganskim zemljama, da imade ljudi, koji su opsjednuti od đavla. Đavao nastoji posebnim načinom da naškodi, i ako je moguće uništi, vrhovnog glavara Svete Crkve, i biskupe i svećenike. To znamo iz riječi samoga Sina Božjega Isusa Krista kad govori apostolima: »Šimune, Šimune, evo sotona zatraži, da vas rešeta kao pšenicu.« (Lk 22,31). Htio je da uništi vjeru u dušama apostola, a i danas nastoji da je uništi u dušama svećenika prije svega, jer oni rade na uništenju kraljevstva sotonina. Zato razumijte, dragi moji vjernici, zašto u svakoj revoluciji naprije navaljuju na svećenike i biskupe. Znade naime dobro đavao, ako njih uništi, da mu je onda dalje lak posao. Ali on udara bez razlike i na sve ostale ljude, i zato nas opominje sv. Petar apostol: »Budite trijezni i bdijte, jer protivnik vaš đavao kao ričući lav obilazi, tražeći koga da proguta!« (1 Pt 5,8). To su evo činjenice, koje dovoljno govore, kako je dobar Bog, kad je nama ljudima, naočigled tolikih pogibelji koje nam prijete sa strane pakla, dao svete anđele za zaštitnike, a njima na čelu sv. Mihovila Arkanđela, kojemu smo posvetili ovu župnu crkvu i župu.

Vjera je, rekao sam, Svete Crkve, a koju potvrđuje iskustvo, da postoje dobri anđeli, koji žele naše istinsko dobro i koji nas pomažu u životnoj borbi na više načina. Oni nam nadahnjuju dobre misli i potiču volju na dobro. Oni su na vidljiv način upozorili pobožne pastire na rođenje Sina Božjega. Oni su na vidljiv način upozorili žene na uskrsnuće Sina Božjega iz groba. Oni su na vidljiv način upozorili apostole i učenike prilikom Kristovog Uzašašća na nebo, da će Krist opet doći na ovaj svijet da sudi sve ljude. A tako svaki dan na nevidljivi način upozoruju na pogibelji, koje mu prijete, i na dobro, koje mu valja činiti.

Oni prinose Bogu naše molitve i naša dobra djela. To nam svjedoči Sveto Pismo za arkanđela Rafaela, kad je, opraštajući se od svetog starca Tobije i njegova sina, rekao: »Kad si se molio i pokapao mrtve i ostavljao objed svoj i sakrivao mrtve u kući svojoj i obnoć ih ukopavao, ja sam prinosio molitvu tvoju Gospodu!« (Tob 12,12). Slično rade i kod ostalih ljudi, ne zato što Bog ne bi znao za molitvu svećenika i vjernika, nego zato, da je podupru svojim svetim željama, da bude uspješnija pred Bogom.

Oni nas štite u pogibeljima. Sveto Pismo svjedoči da nije ni vlas s glave pala mladićima u peći babilonskoj, jer su anđeli bili s njima. Danielu nije pala ni vlas s glave, makar je sjedio usred krvožednih lavova u jami lavskoj. Sv. je Petru otvorio vrata tamnice i izveo ga da nitko od svih stražara nije primijetio. Mladog je Tobiju, svjedoči nam Sveto Pismo, obranio od zasjeda đavola, koji je bio pogubio već sedam muževa.

Oni su glasnici volje Božje čovjeku. Tako šalje Gospod Bog anđela Abrahamu, kad je htio da žrtvuje svoga sina Izaka i već zamahnuo nožem da ga zakolje. Anđeo ga sprječava u tome i poučava što ima činiti. Anđeo javlja Zakariji da će mu Bog dati sina, komu neka nadjene ime Ivan. Anđeo javlja i Presv. Djevici Mariji, da će postati majkom Sina Božjega.

Kad dakle promatramo, braćo, a i ne govorimo o drugim slučajevima, onda uistinu možemo reći, da je lud svaki onaj, koji ne računa s nevidljivim svijetom, odakle nam prijete tolike pogibelji, ali odakle nam jedino može doći sigurna pomoć u svim zbivanjima zemaljskog života. Srcem dakle punim zahvalnosti prema Bogu Stvoritelju podigosmo ovu župnu crkvu i otvaramo danas ovu župu na čast sv. Mihovila Arkanđela, da u ovo bezbožno vrijeme bude na pomoć svima župljanima, i našoj nadbiskupiji, i gradu Zagrebu, i čitavoj našoj domovini.

Pomolimo se dakle danas u Svetoj Misi od svega srca i preporučimo sebe i sve svoje zaštiti sv. Mihovila Arkanđela, kako nas to lijepo uči Sveta Mati Crkva, kad na koncu Mise svaki dan moli: »Sveti Mihovile Arkanđele, brani nas u boju, od pakosti i zasjeda đavolovih budi nam zaklon!« Neka nam brani dar sv. vjere, »bez koje, po riječima apostolovima, nije moguće ugoditi Bogu!« (Heb 11,6). Neka nas brani od zasjeda đavolovih, da nam grijeh nikad ne rani duše. Neka štiti napose ovu malu dječicu, da im srca ostanu čista i nevina. Neka nam svima bude u pomoć u najteži čas, kada bude valjalo poći na sud Božji, da se na vagi Božje pravde vagne sve što smo u životu mislili, radili, govorili ili činili, da taj sud ispadne povoljno za nas, te zajedno s njime, vođom nebeske vojske, uzmognemo hvaliti i slaviti Trojedinoga Boga, kroz sve vijeke vjekova.

Vama pak, časni oci kapucini, kojima je povjerena ova župa, stavljam na srce, da povjereno stado pasete slično kao što je napisano na nadgrobnome spomeniku jednog dobrog župnika: »Oves suas pavit amore, more, ore, re, e!« Pasite i vi ovo stado ljubavlju Kristovom. Pasite ih primjerom svetoga života. Pasite ih marljivim tumačenjem riječi Božje i kršćanskog nauka. Pasite ih stvarno, to jest od sveg srca i samo Boga radi, ne iz zemaljskih motiva. Pasite ih i milostinjom u prvom redu duhovnom, a koliko budete mogli i tjelesnom, već prema bijedi pojedinca.

A vi pak, dragi vjernici, kao prave ovce Kristove, nastojte ići za vašim duhovnim pastirima da po zagovoru sv. Mihovila Arkanđela, patrona vaše župe, skupa s njima prispijete sretno u život vječni – Amen! 

Katolički list, br. 3. (1942.), 25.-26.

Božićno pismo

Božićno pismo

Dragi župljani!
Pri kraju ove 2021. godine sabire nas Duh Sveti u radosnom zajedništvu vjere, nade i ljubavi. U zahvalnosti, prisjećamo se svih onih dobročinstava koja smo od Gospodina primili – kao zajednica vjernika župe sv. Mihaela arkanđela, te kao obitelj i pojedinci.
Neka naše misli zaokupi sve ono što je u protekloj godini bilo lijepo i Gospodinu ugodno. Na osobit način, u zahvalnosti se sjećajmo svega onoga što smo na osobit način primili od Krista, našeg Spasitelja i Otkupitelja. Njegov Otac nas je uvijek iznova krijepio utjehom i snagom svoga Duha, pa i onda kada smo u njega posumnjali ili mislili da je daleko. Ova godina svima je bila teška i prije svega, veoma neizvjesna.
Ovo je i prigoda kako bi vam mi kapucini zahvalili za svaki Vaš dar, za vaš doprinos za razne potrebe ove župne zajednice, naše redovničke zajednice te za darove za Caritas. Na osobit način zahvaljujemo svima vama koji ste za nas molili i koji to budete činili i dalje.
Hvala svim našim suradnicima, volonterima, dobrotvorima te svima onima koji su na bilo koji način pomagali i surađivali. Molimo da Gospodin svima uzvrati jer pred njim ništa neće ostati nezapaženo.
Sve molimo i potičemo da se i u godini koja je pred nama, uključe svojim što revnijim sudjelovanjem u svetoj liturgiji (misi i sakramentima) i u duhovnom programu koji ćemo tijekom iduće godine objavljivati i provoditi. Tu je osobito važna 80. obljetnica osnutka ove župe.
Ulazimo u vrijeme božićnog otajstva i naše oči usmjerene su prema betlehemskoj štalici. Na hrvatskom jeziku kažemo Božić ili mali Bog. Veliki i svemoćni Bog postaje maleni čovjek. I to je ujedno najkraći sadržaj otajstva Božića. Svi kršćani širom svijeta slave trenutak ulaska samoga Boga u našu povijest. „Veselje ti navješćujem, puče kršćanski“ pjeva naš hrvatski narod. Ovo vrijeme pobuđuje najplemenitije osjećaje kod gotovo svakog čovjeka. Ovo je i vrijeme kada svi radosno trebamo klicati u Gospodinu. Naš serafski otac Franjo Asiški slavio je Božić neizrecivom radošću. Nazivao ga je „svetkovinom nad svetkovinama“ jer je Bog, postavši malenim djetetom, bio priljubljen uz ljudske grudi. Katekizam katoličke Crkve (br. 525) naglašava: „Isus je rođen u skromnosti staje, u siromašnoj obitelji, priprosti pastiri prvi su svjedoci događaja. U tom uboštvu očituje se slava neba.“
U ovo radosno vrijeme trudimo se i mi, poput pastira koji su pohitali k jaslicama, pohrliti svima potrebnima ususret, jer u njima ćemo i mi prepoznati Emanuela koji želi biti s nama Bog.
vaši kapucini

Pismo župnika

Pismo župnika

Dragi župljani,

u vremenu smo Došašća kada se na poseban način pripremamo za slavlje Isusova rođendana i u našoj župi. Ovih dana budemo se ispovijedali, pohađamo mise zornice, traju vanjske pripreme… No, pokušajmo se i na duhovan način približiti ovaj tako veliki događaj za ljudsku povijest – Isusovo rođenje.

Ima li koja majka u svijetu koja se s radošću ne sjeća rođenja svoga djeteta? Nije bitno je li to dijete majci prvo, treće ili peto. Kada taj dan dođe, majka „poleti“ svome djetetu prva čestitati. Iz prevelike ljubavi sva će se unijeti kako bi „osigurala“ ozračje sreće u svome domu. Taj dan spremna je progledati kroz prste sve nepodopštine, učiniti i pokoji ustupak svome djetetu jer taj dan je „djetetu rođendan“. A sve je počelo onim trenutkom kada je prvi puta saznala kako je ostala u drugom stanju. Koliko sreće, leptirića u želudcu, uzbuđenja i drugih osjećaja koji su je tada proželi. Nije nedostajalo niti strepnje, neke vrste straha pred budućnosti, ali sve to bilo je prožeto nevjerojatnom radošću.

I tada je počeo put koji će trajati devet mjeseci. Put preobrazbe majčina tijela, majčinih osjećaja… Kako se putovanje bližilo cilju, tako je radost bila veća, srce jače tuklo. Približavajući se terminu rađanja ništa izvanjsko više nije bilo bitno. Niti prašina po kući, niti paučina u kutovima zidova, niti „kvocanje“ ostalih eventualnih ukućana, već samo ono što nosi pod srcem, a uskoro će ugledati sunčevu svjetlost. Naravno, kako će i postojati briga za izvanjsko kada majci tada nema spavanja jer se beba „rita“, podbuhla je od nakupljanja vode, ima pritisak na zdjelicu i na mjehur, česta povraćanja, muči ju žgaravica i mnoge druge stvari koje su tada samo majci poznate. Naravno kako svaka majka ima individualna iskustva i ponešto drukčija, ali poteškoće su tu i unatoč njima radost se nije umanjivala. Dapače, uz možda veću strepnju i česte strelovite molitve upućene Bogu da sve dobro prođe i da njezino dijete i ona ostanu živi i zdravi, a napose dijete, uzbuđenje je samo raslo. Što majka proživljava u trenutku rađanja, a nekada taj čin traje i po nekoliko sati, to samo ona zna. A kada dijete dođe na svijet, sve se zaboravi. I opet svaka majka zna onaj trenutak kada svoje dijete po prvi puta primi u svoje naručje. I tu je opet novi početak. Dijete je došlo na svijet, počinju nove drukčije brige i majka dok je živa bude imala iste osjećaje, iste strepnje prema svome djetetu bez obzira koliko ono imalo godina.

Pokušajmo si dočarati kako je bilo s Marijom, Isusovom majkom. Je li i ona prolazila iste boli i „porođajne muke“? Možda, uz pokoju teološku spekulaciju s obzirom na to da se u početku Biblije muke rađanja prikazuju kao posljedica istočnog grijeha od kojeg je Marija bila izuzeta, ali zamislite u kojim okolnostima. Na putu od Nazareta prema Betlehemu i to sve na magarcu, rođenje u štalici jer nije bilo mjesta u svratištu, pa sam čin rođenja, pa bijeg u Egipat, pa, pa pa i sve tako do križa……

Ali zašto sam sve ovo pisao? Mi ovih dana budemo slavili Kristov rođendan. Majke znaju što to znači. Niti očevi nisu izuzeti od radosti i slavlja. Iako nismo svi „majke“, svi smo nečija djeca i drago nam je kada se mama sjeti našeg rođendana (i zato zahvaljujte Bogu na vašim mamama dok su žive). A nama se rodio Spasitelj. Kao što se svaka majka raduje rođenju svoga djeteta, svi mi se trebamo radovati Kristovom rođendanu. Tim činom utjelovljenja Bog nam je iskazao preveliku ljubav. Otkupio nas od naših grijeha. I sve izvanjsko trebalo bi postati nebitno. I unatoč našim ovozemaljskim „bolima“, radujmo se. Jer, kako je negdje rečeno, Božić je trenutak kada se sva kršćanska obitelj sjeća da je Bog, proživjevši svoju vlastitu, jednu ljudsku povijest, ušao u sveopću povijest čovječanstva i postao njezinim stožerom te postao jednim žarištem koje skreće povijest na druge linije i osigurava joj druge snage.

Drage mame u župi, učinite ovih dana ozračje u svojim obiteljima onakvim kakvoga imate kada slavite rođendan svoga djeteta kojega ste devet mjeseci nosile pod svojim srcem, a svi Bogu zahvaljujmo na ovom velikom Božjem daru svima nama. Na daru spasenja po malom Bogu, „Božiću“.

Vaš župnik

Sveti Franjo i danas nam govori

Sveti Franjo i danas nam govori

Iako se o Franji Asiškom uvijek iznova piše i govori, nikada nije prestao biti svjež svetac. Uvijek iznova je govorljiv, onaj koji će svojim porukama zaintrigirati ljude različitih svjetonazora i to ne samo vjerničkih krugova. U isto vrijeme Franjo je i jednostavan i zahtjevan, buntovno jako izazovan, ali i svetački primjeren. Radikalan i prilagodljiv. I danas, u ovo naše vrijeme burnih promjena, Franjo nudi svoje odgovore. Ako suvremeni čovjek te odgovore i ne prihvati ipak ih iskreno sluša i cijeni.
Franjo je u svoje vrijeme prije svega bio „lagodni kršćanin“. U Oporuci čitamo: „Gospodin je meni bratu Franji dao da ovako započnem pokoru: dok sam još bio u grijesima, bilo mi je vrlo ogavno gledati gubavce. I sam Gospodin me privede k njima i s njima sam bio milosrdan. Vrativši se od njih, ono što mi se činilo ogavnim, pretvori mi se u slast duše i tijela; i malo potom napustio sam svijet“ (Op. 1 – 4). Franjo je i prije nego li je napustio svijet, bio kršćanin. Ali on sam to svoje kršćanstvo karakterizira kao život „u grijesima“. Iz toga njegovog života „u grijesima“ znamo jako malo. Ali upravo na tom području često dolazi do pojednostavnjivanja. Često se upada u zamku karakteriziranja veličine ljudske osobe „prije obraćenja“. Tako i Franju nekada promatramo kroz prizmu mladenačkih nestašluka. Doduše, ta slika može nas zainteresirati kako bi u prvi plan stavili njegovu herojsku pobjedu nakon „obraćenja“, ali nam može i zamagliti pravu sliku o Franji. On je i prije obraćenja bio relativno dobar kršćanin za sredinu svoga vremena. Bio je dijete pobožne obitelji, napose pobožne majke koja mu je usadila sve potrebne kršćanske vrednote. Franjo je upravo kasnije nad svojim kršćanskim životom učinio ozbiljnu refleksiju. Dakle, od „lagodnosti“ života u „grijesima“ dolazi do radikalne odluke i to ne samo zbog nadnaravnih trenutaka nego i zbog slike vlastitog oca trgovca. Znamo kako je trgovina u ono vrijeme bila prekretnica u društvu, ali i izvor raznih podjela, neprijateljstava pa čak i ratova. Otac mu sigurno nije bio imun na navedene negativnosti. Uz to, tu su bile i crkvene „političke“ situacije (križarski ratovi). Sve to mladi Franjo je gledao i u nekim stvarima i sudjelovao.
I u Franjino vrijeme u Crkvi je bilo raznih pokušaja oko crkvene obnove, raznih karizmatskih pokreta. I tada su razni asketski pokreti tražili radikalne promjene klera i same Crkve. Franjo je te pokrete sigurno poznavao. Ali nije počeo drugima propovijedati već je, potaknut Gospodinom, počeo sam. I to od gubavaca. I upravo je taj događaj bio ključni trenutak njegova obraćenja i ponovnog otkrića Krista. Otkrio je Krista u čovjeku odbačenom od društva. Gubavac je u Franjinu iskustvu bio puno više od onih bijednih stvorenja koje su svi izbjegavali. Za njega je gubavac jednostavno bio čovjek koji je „trebao drugoga“. Simbol svih onih ljudi koji nisu mogli ući u konkurenciju tadašnjeg poznatog društva koji je živio određeni kliše. Što je u stvari Franji simbolizirao gubavac? Tragični produkt društva i simbol njegove identifikacije s Kristom. Sam misterij utjelovljenja. Dijeliti sudbinu s gubavce za Franju je značilo dijeliti sudbinu samog Krista i to postaje „slast“ njegova života. Franjo želi dijeliti sudbinu malog, nepriznatog čovjeka. I tako je „opalio šamarčinu“ postojećem društvu. Nije ušao u rat protiv društvene nepravde i pokvarenosti Crkve, nego najprije mijenja sebe.
Zašto Franjo nije postao svećenik ili član nekog tada monaškog reda? Jednostavno zato što želi ostati laik. Želi se i dalje poistovjećivati s „malim čovjekom“ iz svijeta. Iako je jako cijenio svećenike i bio u vezi s monasima svoga vremena, ne želi ući u nikakav kliše. Za Franju postoji samo jedan izbor, a taj je Krist. Nije Franjo time bježao u neku imaginaciju. Franjin Krist je čovjek u Pavlovom smislu iz poslanice Filipljanima: „On, trajni lik Božji, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan“ (Fil 2, 6 – 7). U toj i takvoj ljudskosti Franjo prepoznaje ljubav Kristovu, a to mu je upravo otkrio susret s gubavcem. Svi su Franjini suvremenici i njegovi kasniji biografi isticali tu njegovu crtu. I siromaštvo, koje je za Franju bilo toliko bitno, ima svoj razlog u Kristovu iskustvu.
Nakon svoga obraćenja Franjo nije tražio sumišljenike, nego mu ih je sam Bog dao. On sam kaže: „Nakon što mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije pokazao što mi je činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da trebam živjeti na način svetog Evanđelja“ (Op 14 – 15). Od osobe Isusa Krista, Franjo dolazi do Evanđelja. Franjo je očito snažno djelovao na svoje suvremenike što je dokaz želja tolikih da mu se pridruže. I tu se sada našao u poteškoći. Sa sobom je bio na čistu, ali kako sada i drugima prenijeti tu istu zahtjevnost koja ga je zanijela? Franjo kao da ne želi imati „znanje“ kako donositi „pravila“ i zato kaže kako mu je „sam Svevišnji“ objavio da je jedino pravilo živjeti po Evanđelju. I upravo je Evanđelje Franjo smatra dovoljno jakim pravilom i velikom novošću za svoje vrijeme. Uz sva tumačenja i interpretacije, on misli kako se Evanđelje može živjeti jednostavno, bez mudrovanja.
Franjo je bio i pjesnik. Cijela njegova teologija, doživljaj Boga, čovjeka prirode najjače izviru iz njegovih molitvi izrečenih u pjesničkom obliku: „Pjesma brata Sunca“, molitva za mir…
Koliko je bila snažna Franjina zaokupljenost navještajem i zalaganjem za mir, pokazuju dva svjedočanstva njegovih suvremenika. Jedno se odnosi na njegovu propovijed iz 1222. godine u Bolonji, a zapisao ga je Toma Splićanin: „Te godine nalazio sam se na studiju u Bolonji te mi se pružila prilika slušati, na blagdana Uznesenja Bl. Dj. Marije, govor što ga je sveti Franjo držao na trgu ispred gradske vijećnice; tu se zgrnuo, može se reći, cijeli grad. Odabrana tema bila je: ‘Anđeli, ljudi, demoni’. Govorio je s takvom jasnoćom i osebujnošću o te tri vrste razumskih stvorenja da su mnogi učeni ljudi koji su ga slušali bili zadivljeni tim govorom nevješta čovjeka. A ipak, stil mu ne bijaše propovjednički, već razgovorni. U stvari, srž njegovih riječi smjerala je gašenju neprijateljstava i stvaranju temelja mira. Nosio je skromnu odjeću: bio je osoba koja pobuđuje preziranje, izgledom ne bijaše lijep.“ Mir je kod Franje uvijek bila sržna kvaliteta njegove poruke. Drugo svjedočanstvo prenosi nam Franjin životopisac Toma Čelanski: „Valjan Kristov vojnik prolazio je gradovima i gradićima navješćujući Kraljevstvo nebesko, mir, put spasenja, pokoru za otpuštenje grijeha, ali ne vještinom ljudske mudrosti, već snagom Duha (usp. 1 Kor 2, 4). Budući da je dobio odobrenje Apostolske stolice, djelovao je sigurno i s pouzdanjem, kaneći se laskanja i zavodljivih riječi. Nije se ulagivao manama, već ih je napadao svom žestinom; nije tražio isprike za život grešnika, već je po njima udarao strogim prijekorima, budući da je najprije primjenjivao na sebe ono što je drugima usađivao. (…) Osobe svih dobi i oba spola grnule su diviti se čudesima koja je Gospodin iznova činio u svijetu posredstvom svoga sluge. Nazočnost ili samo glas svetog Franje stvarno je izgledao kao neko novo svjetlo poslano u ono vrijeme s neba da razbije maglovite tmine koje zahvatiše zemlju, do te mjere da gotovo više nitko nije znao razabrati put spasenja. Gotovo svi su se bili strovalili u tako dubok zaborav Gospodina i njegovih zapovijedi, da su jedva podnosili odstupiti imalo od svojih okorjelih u zastarjelih mana.“
Upravo je poruka mira i temeljna božićna radosna vijest koja u sebi uključuje svu ljubav Božju prema čovjeku. Franjo ju je otkrio i o njoj nije mogao šutjeti. I danas svjedočimo mnogim razjedinjenostima kao u nama tako i među nama. Zato tu božićnu poruku, koju je Franjo snažno utjelovio u svome tijelu i životu, ne smijemo ignorirati. Ovaj veliki svetac i danas ima čime zadovoljiti sve one koji traže odgovore na mnoga pitanja, a ovo naše društvo, koje je obilježeno kršćanstvom, bi se iz temelja trebalo izmijeniti kako bi Franjo postao stran budućim generacijama.

Smije li djelitelj svete pričesti istu uskratiti

Smije li djelitelj svete pričesti istu uskratiti

Pitanje koje će svakako zagolicati i potaknuti razne diskusije. Nalazeći se u vremenu pandemije, ovo pitanje itekako je postalo aktualno potaknuto raznim epidemiološkim mjerama propisanim ne samo od strane državnih institucija nego i od strane same Crkve.
Ne samo da je spomenuta aktualnost potakla ovu problematiku već i razne situacije uvjetovane pojedinim (ne)moralnim činima, napose vodećih političara u svijetu, te nije tako rijetka prilika pročitati medijske napise sličnima ovim: „Vlč. Robert Morey, svećenik iz savezne američke države Južne Karoline, na svetoj misi prošle nedjelje uskratio je pričest predsjedničkom kandidatu Joeu Bidenu zbog njegove podrške legalnom pobačaju“. Bilo je to ne tako davne 2019 godine.
Vraćamo se na aktualnu situaciju s COVID-om. Odmakom od nekoliko mjeseci i raznim iskustvima s pojedinim epidemiološkim mjerama – napose u nekim država nama ne tako dalekima – dolazi se do zaključka kako su ljudi s jedne strane postali zbunjeni, a s druge strane određena većina još je uvijek pod utjecajem pojedinih „teorija zavjera“ i oko primanja cjepiva, držanja mjera i svega „ograničenog“ u svagdanjem životu. Naravno, to se odražava i u sakramentalnom životu vjernika. S jedne strane sve je veća „opuštenost“ na misnim slavljima, slavljima vjenčanja, krštenja dok je s druge strane i dalje prisutna određena panika pa čak i histerija oko same pandemije i to od strane (što je na neki način i razumljivo) klera ili onih koji su (ili sebe smatraju) odgovorni za organizaciju svečanosti i raznih događanja po našim svetištima, župama itd. Većini je „dosta“ mjera, napose onima koji su cijepljeni i smatraju kako sve više nema smisla. Ona druga skupina koja se naziva „antivakserima“, zbog raznih teorija ili uvjerenja, ne želi cjepivo i ponaša se ignorirajući bilo kakvu pandemiju dok oni „treći“ nastoje obdržavati sve propisano.
Sve tri skupine prisutne su i u Crkvi. A kada se u cijelu priča umiješa „pobožnost“ tada nastaju problemi kao što je postalo aktualno raspravljati o načinu primanja svete pričesti: na ruku ili na usta. Oni koji žele „na usta“ uglavnom govore kako im ruka nije dostojna, kako sami nisu dostojni dotaknuti hostiju, kako im je to rekao tamo neki svećenik ili su to vidjeli na hodočašću u neko svetište itd. Oni koji dijele svetu pričest opravdavaju se propisima biskupa, higijenom (jer se često poližu prsti onoga koji pričest dijeli pa se slina prenosi…) ili praktičnošću.
Kako bilo, vratimo se malo u povijest. Na Posljednjoj večeri kada je Isus ustanovio euharistiju rekao je: „Uzmite i jedite od ovoga svi…“ Uzmite a ne zinite, pa ću vam ja staviti u usta. Djela apostolska nam govore: „Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike. Dj 2,46). Tako se kruh pekao i lomio sve do 10. stoljeća. U 10. stoljeću prelazi se na male čestice. U to vrijeme svećenik još nije stavljao pričest vjernicima u usta nego su pričest primali na ruke. Otvorena desna ruka stavila bi se u križ na lijevu ruku i tako bi se primala pričest. Žene bi još prekrile otvorenu ruku čistim ubrusom i tako primale svetu pričest. Još u 4. stoljeću je sv. Ćiril jeruzalemski poticao vjernike na načine dostojanstvenog primanja pričesti na ruku. Od 9. stoljeća je – iz straha od mogućeg obeščašćenja – ušao običaj pričesti na jezik. Na Zapadu se pričest proširila između 11. i 16. stoljeća, a pričesna je ograda konačno uvedena u 16. st. Prema tome, polazeći od tradicije Crkve u ovome pitanju, mirno možemo reći da su oni koji zagovaraju pričest na ruku tradicionalisti, dok bi oni koji zagovaraju pričest na jezik bili modernisti.
Tu sada dolazimo do kontradikcije i postavljamo pitanje: Jesu li oni koji se danas svim silama žele pričestiti na jezik modernisti ili tradicionalisti?
I sada dolazimo na pitanje iz naslova. Svaki vjernik slobodan je pričestiti se na jedan ili drugi način. Prema tome i nekorektno je i ružno da onaj koji pričešćuje inzistira na onom obliku pričesti koji se baš njemu sviđa (tako neki insistiraju na pričesti na ruku, dok drugi prisiljavaju vjernike da se pričeste samo na jezik. Djelitelj pričesti također niti u kojem slučaju ne smije ponižavati onoga koji stoji u redu i dovoditi ga u neugodnu situaciju pred drugim vjernicima. Gdje neki propisi dopuštaju, tamo treba biti pastoralno razborit. Naravno, Crkva uvijek može promijeniti ove odredbe, ali treba dopustiti da to učini nadležna crkvena vlast, a ne neki samozvani proroci koji svoje uvjerenje nezakonito nameću vjernicima. A što se jezika tiče: i u bakteriološkom i u moralnom smislu jezik je puno „prljaviji“ od ruku. Naravno, ostaje obveza svećenika da pripaze da se oni koji primaju pričest na ruku stvarno i pričeste, da ne bi pričest odnijeli i obeščastili. A oni koji svojim jezikom žele dotaknuti prste onoga koji dijeli svetu pričest i biti uvjerenja da je to jedini ispravni način, neka pokušaju tu praksu uvesti u svojim domovima pri primanju obroka svojih ukućana.


fra Goran Rukavina

Proudly powered by WordPress | Theme: Baskerville 2 by Anders Noren.

Up ↑