Vjera u Krista raspetoga i uskrsloga
Svi narodi svijeta vjeruju u Boga, u neko božanstvo koje je često puta onakvo kakvo već zamišljaju, predočuju ili je tradicionalno prihvaćanje. Mi kršćani vjerujemo u Isusa Krista, raspetoga i uskrsnuloga. Krist je umro radi našeg bezakonja i uskrišen radi našeg opravdanja. Kao uskrsnuli uzašao je u slavu Očevu, sjedi s desne Očeve. No, na nevidljiv način ostaje s nama. Mi ga ne vidimo tjelesnim očima, ali po vjeri znamo da je s nama jer je rekao: „Idite po svem svijetu…, ja sam s vama do svršetka svijeta (Mt 28, 18-20).
Krist uskrsnuli prisutan je u Crkvi i u svakom njezinom članu. Po sakramentu krštenja, snagom vode i Duha Svetoga veže se sa svakim čovjekom, započinje novi život: kršćanski, kristovski, Kristov život. U tom duhu sv. Pavao će reći: „Ne živim više ja nego živi u meni Krist.“ To treba biti ostvarenje svakog kršćanina.
Središnji sakrament u Crkvi je Euharistija – sveta misa – gdje uskrsli s nama okuplja svoje prijatelje da slave otajstvo spasenja, da slave Njegovo uskrsnuće što je početak naše kršćanske vjere. Apostoli – prva zajednica – okupljali bi se subotom uvečer slaviti Njegovo Uskrsnuće. Uskrsnuli bi k njima dolazio kroz zatvorena vrata – vidljivo. kada su stekli uvjerenje da je On tu prisutan ali na drugi način, nevidljiv za tjelesne oči ali vidljiv za oči vjere, više nije dolazio vidljivo.
Za kršćanina sveta misa zauzima jedinstveni i središnji dio u životu. Ona je vrelo i vrhunac svega kršćanskog života. Sveta misa je naš sastanak s uskrsnulim Gospodinom. To je skup Naroda Božjega na kojega dolazi Uskrsnuli, Krist – Gospodin da pomoću zemaljskih simbola sa svojima otvori tajanstvenu Večeru. Mi ga tjelesnim očima ne vidimo, ali vidimo ga očima vjere. Po vjeri znamo da je uskrsnuo, živ, u slavi Očevoj, a svojim Duhom Svetim sve nas okuplja na sastanak ljubavi i osobno dolazi da nas ojača, pouči, okrijepi, poveže međusobno, da On nešto učini s nama i u nama izvede.
Nedjelja – dan Gospodnji – je Kristov dan. Dan kad je uskrsnuo i kad se javljao svojima. To je prvi dan po suboti. Nedjelja je dan kada se kršćani sastaju i kada Gospodin dolazi k njima na sastanak. Dan Gospodnji je dan kada Gospodin dolazi kao proslavljeni koji nije vezan za prostr i vrijeme. Kršćani su zajednica ljudi koji druguju i žive s Kristom, sada živim jer je uskrsnuo, koji nas sada ljubi, sabire i okuplja oko sebe. Krist snagom svoga Duha djeluje u nama u našem svakodnevnom životu. Kod svake Euharistije slavimo uskrsnuće i Njegov slavni dolazak iščekujemo. Molimo u Vjerovanju „uskrsnuće tijela i život vječni“. Apostol Pavao će reći: „Domovina je naša na nebesima odakle Spasitelja iščekujemo. On će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnome“ (Fil 3, 20-21).
Za kršćanina je od presudne važnosti da bude sudionik nedjeljne Euharistije jer tu se sastajemo s uskrslim Gospodinom da slavimo Oca nebeskoga. Tu nas uskrsli Gospodin poučava, savjetuje, hrabri, potiče i osposobljava da u svijetu Njegovo djelo nastavljamo – dovršujemo dok On ne dođe u slavi.
Mi kršćani se pitamo pred svoj najveći blagdan Vazam kakva je naša vjera? Na kojem je stupnju da bi onda na svoj najveći i temeljni blagdan obnovili svoja krsna obećanja. Je li naša vjera poput drugih koji vjeruju, ali nema Krista? Vjera koja je na naravnoj razini. Pokazatelj naše vjere je naš svakodnevni život i naš pristup nedjeljnoj Euharistiji koja je za nas vrelo i vrhunac života u vjeri. Najbolji pokazatelj stupnja naše vjere je završetak našeg zemaljskog života. Na smrt se gleda kao na „nemilu kob“ , a ona je posljednja neprijateljica našega života, života čija je sudbina u Božjoj ruci. Mnogi se boje primiti sakramente jer misle da se time spremaju – osposobljuju za susret s Gospodinom u kojega su vjerovali, koji je trpio za naše grijehe, za naše oproštenje i proslavu u vječnosti.
Veliki ljudi vjere gledali su u smrti trenutak radosnog susreta s Bogom u koga su vjerovali. Sveti Franjo ju naziva „sestrica smrt“. Za mnoge je smrt trenutak bez nade, a treba biti trenutak konačnog opredjeljenja za Krista u kojega smo vjerovali.
Neki žele svoju vjeru iskazati tako da traže vjerskog službenika na sprovodu svoga člana obitelji. Osoba nikad nije ušla u crkvu, a ni primala sakramente. Članovi obitelji se boje što će reći ulica, susjedi ako ne bude vjerskog službenika. U vrijeme ateizma – komunizma tražila se glazba kako bi popunila prazninu, a sada to treba učiniti vjerski službenik.
Nedavno mi reče jedan ateista (tako se deklarirao): „Morat ćemo i mi vjerovati u Boga. Ne zato što bi ga bilo, već zbog toga što mora biti razlika kada se pokopa crknuta svinja ili kada se pokopa čovjek“. Naši grobovi, spomenici trebaju više biti pokazatelji naše vjere u „uskrsnuće tijela i život vječni“.
Na kraju, uskrsnuli Isus želi nastaviti svoje djelovanje u nama i s nama nastaviti svoje djelo spasenja čovječanstva djelima ljubavi i dobrote, borbe za pravdu i mir u svijetu dok on ne dođe u slavi.
Naše proživljavanje korizme i proslava uskrsnog vremena neka teče u tom smjeru.
Krsto Martin Hrženjak
