Iako se o Franji Asiškom uvijek iznova piše i govori, nikada nije prestao biti svjež svetac. Uvijek iznova je govorljiv, onaj koji će svojim porukama zaintrigirati ljude različitih svjetonazora i to ne samo vjerničkih krugova. U isto vrijeme Franjo je i jednostavan i zahtjevan, buntovno jako izazovan, ali i svetački primjeren. Radikalan i prilagodljiv. I danas, u ovo naše vrijeme burnih promjena, Franjo nudi svoje odgovore. Ako suvremeni čovjek te odgovore i ne prihvati ipak ih iskreno sluša i cijeni.
Franjo je u svoje vrijeme prije svega bio „lagodni kršćanin“. U Oporuci čitamo: „Gospodin je meni bratu Franji dao da ovako započnem pokoru: dok sam još bio u grijesima, bilo mi je vrlo ogavno gledati gubavce. I sam Gospodin me privede k njima i s njima sam bio milosrdan. Vrativši se od njih, ono što mi se činilo ogavnim, pretvori mi se u slast duše i tijela; i malo potom napustio sam svijet“ (Op. 1 – 4). Franjo je i prije nego li je napustio svijet, bio kršćanin. Ali on sam to svoje kršćanstvo karakterizira kao život „u grijesima“. Iz toga njegovog života „u grijesima“ znamo jako malo. Ali upravo na tom području često dolazi do pojednostavnjivanja. Često se upada u zamku karakteriziranja veličine ljudske osobe „prije obraćenja“. Tako i Franju nekada promatramo kroz prizmu mladenačkih nestašluka. Doduše, ta slika može nas zainteresirati kako bi u prvi plan stavili njegovu herojsku pobjedu nakon „obraćenja“, ali nam može i zamagliti pravu sliku o Franji. On je i prije obraćenja bio relativno dobar kršćanin za sredinu svoga vremena. Bio je dijete pobožne obitelji, napose pobožne majke koja mu je usadila sve potrebne kršćanske vrednote. Franjo je upravo kasnije nad svojim kršćanskim životom učinio ozbiljnu refleksiju. Dakle, od „lagodnosti“ života u „grijesima“ dolazi do radikalne odluke i to ne samo zbog nadnaravnih trenutaka nego i zbog slike vlastitog oca trgovca. Znamo kako je trgovina u ono vrijeme bila prekretnica u društvu, ali i izvor raznih podjela, neprijateljstava pa čak i ratova. Otac mu sigurno nije bio imun na navedene negativnosti. Uz to, tu su bile i crkvene „političke“ situacije (križarski ratovi). Sve to mladi Franjo je gledao i u nekim stvarima i sudjelovao.
I u Franjino vrijeme u Crkvi je bilo raznih pokušaja oko crkvene obnove, raznih karizmatskih pokreta. I tada su razni asketski pokreti tražili radikalne promjene klera i same Crkve. Franjo je te pokrete sigurno poznavao. Ali nije počeo drugima propovijedati već je, potaknut Gospodinom, počeo sam. I to od gubavaca. I upravo je taj događaj bio ključni trenutak njegova obraćenja i ponovnog otkrića Krista. Otkrio je Krista u čovjeku odbačenom od društva. Gubavac je u Franjinu iskustvu bio puno više od onih bijednih stvorenja koje su svi izbjegavali. Za njega je gubavac jednostavno bio čovjek koji je „trebao drugoga“. Simbol svih onih ljudi koji nisu mogli ući u konkurenciju tadašnjeg poznatog društva koji je živio određeni kliše. Što je u stvari Franji simbolizirao gubavac? Tragični produkt društva i simbol njegove identifikacije s Kristom. Sam misterij utjelovljenja. Dijeliti sudbinu s gubavce za Franju je značilo dijeliti sudbinu samog Krista i to postaje „slast“ njegova života. Franjo želi dijeliti sudbinu malog, nepriznatog čovjeka. I tako je „opalio šamarčinu“ postojećem društvu. Nije ušao u rat protiv društvene nepravde i pokvarenosti Crkve, nego najprije mijenja sebe.
Zašto Franjo nije postao svećenik ili član nekog tada monaškog reda? Jednostavno zato što želi ostati laik. Želi se i dalje poistovjećivati s „malim čovjekom“ iz svijeta. Iako je jako cijenio svećenike i bio u vezi s monasima svoga vremena, ne želi ući u nikakav kliše. Za Franju postoji samo jedan izbor, a taj je Krist. Nije Franjo time bježao u neku imaginaciju. Franjin Krist je čovjek u Pavlovom smislu iz poslanice Filipljanima: „On, trajni lik Božji, nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan“ (Fil 2, 6 – 7). U toj i takvoj ljudskosti Franjo prepoznaje ljubav Kristovu, a to mu je upravo otkrio susret s gubavcem. Svi su Franjini suvremenici i njegovi kasniji biografi isticali tu njegovu crtu. I siromaštvo, koje je za Franju bilo toliko bitno, ima svoj razlog u Kristovu iskustvu.
Nakon svoga obraćenja Franjo nije tražio sumišljenike, nego mu ih je sam Bog dao. On sam kaže: „Nakon što mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije pokazao što mi je činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da trebam živjeti na način svetog Evanđelja“ (Op 14 – 15). Od osobe Isusa Krista, Franjo dolazi do Evanđelja. Franjo je očito snažno djelovao na svoje suvremenike što je dokaz želja tolikih da mu se pridruže. I tu se sada našao u poteškoći. Sa sobom je bio na čistu, ali kako sada i drugima prenijeti tu istu zahtjevnost koja ga je zanijela? Franjo kao da ne želi imati „znanje“ kako donositi „pravila“ i zato kaže kako mu je „sam Svevišnji“ objavio da je jedino pravilo živjeti po Evanđelju. I upravo je Evanđelje Franjo smatra dovoljno jakim pravilom i velikom novošću za svoje vrijeme. Uz sva tumačenja i interpretacije, on misli kako se Evanđelje može živjeti jednostavno, bez mudrovanja.
Franjo je bio i pjesnik. Cijela njegova teologija, doživljaj Boga, čovjeka prirode najjače izviru iz njegovih molitvi izrečenih u pjesničkom obliku: „Pjesma brata Sunca“, molitva za mir…
Koliko je bila snažna Franjina zaokupljenost navještajem i zalaganjem za mir, pokazuju dva svjedočanstva njegovih suvremenika. Jedno se odnosi na njegovu propovijed iz 1222. godine u Bolonji, a zapisao ga je Toma Splićanin: „Te godine nalazio sam se na studiju u Bolonji te mi se pružila prilika slušati, na blagdana Uznesenja Bl. Dj. Marije, govor što ga je sveti Franjo držao na trgu ispred gradske vijećnice; tu se zgrnuo, može se reći, cijeli grad. Odabrana tema bila je: ‘Anđeli, ljudi, demoni’. Govorio je s takvom jasnoćom i osebujnošću o te tri vrste razumskih stvorenja da su mnogi učeni ljudi koji su ga slušali bili zadivljeni tim govorom nevješta čovjeka. A ipak, stil mu ne bijaše propovjednički, već razgovorni. U stvari, srž njegovih riječi smjerala je gašenju neprijateljstava i stvaranju temelja mira. Nosio je skromnu odjeću: bio je osoba koja pobuđuje preziranje, izgledom ne bijaše lijep.“ Mir je kod Franje uvijek bila sržna kvaliteta njegove poruke. Drugo svjedočanstvo prenosi nam Franjin životopisac Toma Čelanski: „Valjan Kristov vojnik prolazio je gradovima i gradićima navješćujući Kraljevstvo nebesko, mir, put spasenja, pokoru za otpuštenje grijeha, ali ne vještinom ljudske mudrosti, već snagom Duha (usp. 1 Kor 2, 4). Budući da je dobio odobrenje Apostolske stolice, djelovao je sigurno i s pouzdanjem, kaneći se laskanja i zavodljivih riječi. Nije se ulagivao manama, već ih je napadao svom žestinom; nije tražio isprike za život grešnika, već je po njima udarao strogim prijekorima, budući da je najprije primjenjivao na sebe ono što je drugima usađivao. (…) Osobe svih dobi i oba spola grnule su diviti se čudesima koja je Gospodin iznova činio u svijetu posredstvom svoga sluge. Nazočnost ili samo glas svetog Franje stvarno je izgledao kao neko novo svjetlo poslano u ono vrijeme s neba da razbije maglovite tmine koje zahvatiše zemlju, do te mjere da gotovo više nitko nije znao razabrati put spasenja. Gotovo svi su se bili strovalili u tako dubok zaborav Gospodina i njegovih zapovijedi, da su jedva podnosili odstupiti imalo od svojih okorjelih u zastarjelih mana.“
Upravo je poruka mira i temeljna božićna radosna vijest koja u sebi uključuje svu ljubav Božju prema čovjeku. Franjo ju je otkrio i o njoj nije mogao šutjeti. I danas svjedočimo mnogim razjedinjenostima kao u nama tako i među nama. Zato tu božićnu poruku, koju je Franjo snažno utjelovio u svome tijelu i životu, ne smijemo ignorirati. Ovaj veliki svetac i danas ima čime zadovoljiti sve one koji traže odgovore na mnoga pitanja, a ovo naše društvo, koje je obilježeno kršćanstvom, bi se iz temelja trebalo izmijeniti kako bi Franjo postao stran budućim generacijama.