Razmišljanje župnika za 3. Vazmenu nedjelju
Dragi i poštovani župljani i prijatelji Župe svetog Mihaela arkanđela u Zagrebačkoj Dubravi!
Nadam se da će ovo biti moje zadnje obraćanje u vrijeme izolacije zbog koronevirusa. Prema Civilnom stožeru ima nade da se pod posebnim uvjetima sljedeće nedjelje vidimo i budemo fizički, a ne samo duhovno, zajedno na misi. Raduje me ova vijest kao i svakoga od vas. Previše se naglašava ono negativno, a premalo se vide mali pomaci u našem životu obitelji i zajedništva u njima. Volio bi da to iskustvo u danima krize ne zaboravimo, već svakoga dana nađemo vremena jedni za druge, posebno za vrijeme koje ćemo posvetiti obiteljskoj molitvi.
Danas Crkva slavi Treću Vazmenu nedjelju u kojoj možemo slušati dio 24 glave Lukina evanđelje o dvojici Isusovih učenika koji putuju u Emaus. Kleofa i njegov prijatelj tužni i žalosni i pomalo razočarani odlaze iz Jeruzalema u susjedno selo Emaus da sve događaje stave na stranu i malo odmore. Doživjeli su teške trenutke na Veliki petak, Isusovu smrt na križu, čuli su žene da je treći dan Isus uskrsnuo i da nije u grobu. Na putu su zaokupljeni tim mukama i ne osjećaju stranca koji im prilazi i ide s njima. U tom razgovoru oni strancu tumače događaje oko Isusa, „a mi se nadasmo da je on onak koji će otkupiti Izrael.“ U tim riječima osjeća se njikov strah i bjeg od svega što su doživjeli. Nije li ova riječ aktualna i danas kada smo još svi u izolaciji i nesigurni glede potresa, koji još uvijek ne miruje. Mi smo poput ove dvojice spremni pobjeći na sigurno, a gdje je to? Stranac im želi otvoriti oči vjere tumačeći im Pisma sve od Mojsija i proroka koji tumače kako Mesija treba trpjeti. Došavši do Emausa učenici zaustavljaju stranca „da ostane s njima, jer umalo će večer i dan je na izmaku.“ Na zajedničkoj večeri otvaraju im se oči i u vrijeme lomljenja kruha i blagoslova, u strancu, prepoznaše Isusa i svoju radost i vijest da je Isus živ nose apostolima u Jeruzalem. Ova poruka je nama ohrabrenje u svim strahovima, nesigurnostima, nemirima, da Bog svojih nikada ne ostavlja. Sada su dani ispita naše vjere u kojima treba ustrajati i neprestano vapiti Gospodinu da buda uz nas i sve naše. Uskrs je blagdan života, blagdan nade i pouzdanja da se ništa ne događa u našem životu bez Njega. Riječi dvojice učenika treba da i nama odzvanja, „nije li gorjelo naše srce dok nam je govorio, dok nam je otkrivao pisma.“ Naše srce ovih dana treba gorjeti, jer i mi možemo slušati Božju riječ na sve načine i na svim medijima. Ono što je potrebno, je to da sve ono što čujemo i u srcu nosimo ostvarimo u našim međusobnim odnosima. Ovo su dani velike kušnje, mnogi su ostali bez posla, bez materijalne sigurnosti, samo udruženi i otvoreni jedni drugima možemo ići naprijed u novi život. Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio, reći će nam naš Gospodin. Ključ svega u našem životu mora biti u ljubavi. Sveti Augustin nam poručuje, „Ljubi i čini što hočeš.“ Doista samo onaj koji istinski ljubi druge i spreman je sebe darovati drugima, svojoj braći i sestrama, biti će čovjek neba. Citirat ću našeg pokojnog profesora, svima nam poznatog i dragog, fra Tomislava Janka Šagi Bunića, koji je pod stare dane govoreći o Civilizaciji ljubavi isticao Matejevo evanđelje, „Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste.“ Mt 25,40
Dragi vjernici nadam se da ćemo moći uskoro pokazati ljubav na djelu, a ne samo o ljubavi pričati. Ljubav živjeti, Isusa u lomljenju kruha prepoznati naš je životni zadatak.
Svima želim Mir i dobro. Fra Branko Lipša, župnik
