Pitanje koje će svakako zagolicati i potaknuti razne diskusije. Nalazeći se u vremenu pandemije, ovo pitanje itekako je postalo aktualno potaknuto raznim epidemiološkim mjerama propisanim ne samo od strane državnih institucija nego i od strane same Crkve.
Ne samo da je spomenuta aktualnost potakla ovu problematiku već i razne situacije uvjetovane pojedinim (ne)moralnim činima, napose vodećih političara u svijetu, te nije tako rijetka prilika pročitati medijske napise sličnima ovim: „Vlč. Robert Morey, svećenik iz savezne američke države Južne Karoline, na svetoj misi prošle nedjelje uskratio je pričest predsjedničkom kandidatu Joeu Bidenu zbog njegove podrške legalnom pobačaju“. Bilo je to ne tako davne 2019 godine.
Vraćamo se na aktualnu situaciju s COVID-om. Odmakom od nekoliko mjeseci i raznim iskustvima s pojedinim epidemiološkim mjerama – napose u nekim država nama ne tako dalekima – dolazi se do zaključka kako su ljudi s jedne strane postali zbunjeni, a s druge strane određena većina još je uvijek pod utjecajem pojedinih „teorija zavjera“ i oko primanja cjepiva, držanja mjera i svega „ograničenog“ u svagdanjem životu. Naravno, to se odražava i u sakramentalnom životu vjernika. S jedne strane sve je veća „opuštenost“ na misnim slavljima, slavljima vjenčanja, krštenja dok je s druge strane i dalje prisutna određena panika pa čak i histerija oko same pandemije i to od strane (što je na neki način i razumljivo) klera ili onih koji su (ili sebe smatraju) odgovorni za organizaciju svečanosti i raznih događanja po našim svetištima, župama itd. Većini je „dosta“ mjera, napose onima koji su cijepljeni i smatraju kako sve više nema smisla. Ona druga skupina koja se naziva „antivakserima“, zbog raznih teorija ili uvjerenja, ne želi cjepivo i ponaša se ignorirajući bilo kakvu pandemiju dok oni „treći“ nastoje obdržavati sve propisano.
Sve tri skupine prisutne su i u Crkvi. A kada se u cijelu priča umiješa „pobožnost“ tada nastaju problemi kao što je postalo aktualno raspravljati o načinu primanja svete pričesti: na ruku ili na usta. Oni koji žele „na usta“ uglavnom govore kako im ruka nije dostojna, kako sami nisu dostojni dotaknuti hostiju, kako im je to rekao tamo neki svećenik ili su to vidjeli na hodočašću u neko svetište itd. Oni koji dijele svetu pričest opravdavaju se propisima biskupa, higijenom (jer se često poližu prsti onoga koji pričest dijeli pa se slina prenosi…) ili praktičnošću.
Kako bilo, vratimo se malo u povijest. Na Posljednjoj večeri kada je Isus ustanovio euharistiju rekao je: „Uzmite i jedite od ovoga svi…“ Uzmite a ne zinite, pa ću vam ja staviti u usta. Djela apostolska nam govore: „Svaki bi dan jednodušno i postojano hrlili u Hram, u kućama bi lomili kruh te u radosti i prostodušnosti srca zajednički uzimali hranu hvaleći Boga i uživajući naklonost svega naroda. Gospodin je pak danomice zajednici pridruživao spašenike. Dj 2,46). Tako se kruh pekao i lomio sve do 10. stoljeća. U 10. stoljeću prelazi se na male čestice. U to vrijeme svećenik još nije stavljao pričest vjernicima u usta nego su pričest primali na ruke. Otvorena desna ruka stavila bi se u križ na lijevu ruku i tako bi se primala pričest. Žene bi još prekrile otvorenu ruku čistim ubrusom i tako primale svetu pričest. Još u 4. stoljeću je sv. Ćiril jeruzalemski poticao vjernike na načine dostojanstvenog primanja pričesti na ruku. Od 9. stoljeća je – iz straha od mogućeg obeščašćenja – ušao običaj pričesti na jezik. Na Zapadu se pričest proširila između 11. i 16. stoljeća, a pričesna je ograda konačno uvedena u 16. st. Prema tome, polazeći od tradicije Crkve u ovome pitanju, mirno možemo reći da su oni koji zagovaraju pričest na ruku tradicionalisti, dok bi oni koji zagovaraju pričest na jezik bili modernisti.
Tu sada dolazimo do kontradikcije i postavljamo pitanje: Jesu li oni koji se danas svim silama žele pričestiti na jezik modernisti ili tradicionalisti?
I sada dolazimo na pitanje iz naslova. Svaki vjernik slobodan je pričestiti se na jedan ili drugi način. Prema tome i nekorektno je i ružno da onaj koji pričešćuje inzistira na onom obliku pričesti koji se baš njemu sviđa (tako neki insistiraju na pričesti na ruku, dok drugi prisiljavaju vjernike da se pričeste samo na jezik. Djelitelj pričesti također niti u kojem slučaju ne smije ponižavati onoga koji stoji u redu i dovoditi ga u neugodnu situaciju pred drugim vjernicima. Gdje neki propisi dopuštaju, tamo treba biti pastoralno razborit. Naravno, Crkva uvijek može promijeniti ove odredbe, ali treba dopustiti da to učini nadležna crkvena vlast, a ne neki samozvani proroci koji svoje uvjerenje nezakonito nameću vjernicima. A što se jezika tiče: i u bakteriološkom i u moralnom smislu jezik je puno „prljaviji“ od ruku. Naravno, ostaje obveza svećenika da pripaze da se oni koji primaju pričest na ruku stvarno i pričeste, da ne bi pričest odnijeli i obeščastili. A oni koji svojim jezikom žele dotaknuti prste onoga koji dijeli svetu pričest i biti uvjerenja da je to jedini ispravni način, neka pokušaju tu praksu uvesti u svojim domovima pri primanju obroka svojih ukućana.

fra Goran Rukavina