Sakrament Pomirenja - Sveta Ispovijed
Sveta ispovijed je sakrament po kojem nam Bog preko svećenika oprašta grijehe. Imajmo u vidu da ovaj sakrament nije odlazak psihijatru, psihologu te da ne spada u pučke pobožnosti. Za svaku ispovijed se treba pripremiti i ona treba biti jasna i konkretna. U ovom sakramentu ispovijedamo samo vlastite grijehe – ne drugih. Svaki puta kada učinimo teški grijeh – to znači kada svjesno, namjerno i slobodnom voljom griješimo protiv Boga, bližnjega i sebe – potrebno je pristupiti ovom sakramentu pazeći da ne budemo skrupulozni. Sakrament pokore sastoji se od triju pokornikovih čina i od svećenikova odrješenja.
Čini pokornika:
• kajanje;
• ispovijed ili očitovanje grijeha svećeniku;
• odluka da će se izvršiti zadovoljština i djela zadovoljštine (pokore).
Tko želi postići pomirenje s Bogom, Crkvom i sa samim sobom, mora svećeniku ispovjediti teške grijehe (lake grijehe Bog nam oprašta na početku mise kada molimo „Ispovijedam se…“. Svećenik nalaže pokorniku izvršenje nekih čina „zadovoljštine“ ili „pokore“ da bi nadoknadio štetu nanesenu grijehom i povratio se ponašanju koje dolikuje Kristovu učeniku (kod nas je to obično molitva, ali može i nešto drugo).
Tko može opraštati grijehe u svetoj ispovijedi?
Opraštati grijehe u Kristovo ime mogu samo svećenici koji su od crkvene vlasti dobili ovlast odrješivanja.
Duhovni učinci sakramenta Pokore jesu:
• pomirenje s Bogom;
• otpuštenje vječne kazne zaslužene smrtnim grijesima;
• otpuštenje, barem djelomično, vremenitih kazni kao posljedica grijeha;
• mir i spokoj savjesti, te duhovna utjeha;
• povećanje duhovnih snaga za kršćansku borbu.
Što na ispovijedi ne smijemo raditi?
1) „Nisam ništa zgriješio”(?!) Ispovijed nikada ne smije započeti riječima: „Nisam ništa zgriješio”. Onaj tko tim riječima započinje ispovijed u tom je trenutku na krivom mjestu iz dva razloga: ili zaista nema grijeha te mu ispovijed u tom slučaju nije niti potrebna, ili nije promislio o svojim grijesima od prošle valjane ispovijedi te se nije pripremio za ovaj sakrament te postoji opravdana bojazan da pokornik zbog svoje nemarnosti i nebrige neće nabrojati sve grijehe, a onda je ta ispovijed u svojoj biti nevaljana.
2) „Pitajte me” (?!)
Ispovijed nikada ne smijemo započeti riječima upućenima svećeniku: „Pitajte me”. Potrebno je znati da uloga svećenika u sakramentu pokore i pomirenja nije da ispituje pokornika, nego prvenstveno da ga sasluša.
3) Ispovijed nije duhovni razgovor sa svećenikom! Treće što se ne smije na ispovijedi raditi jest taj sakrament pretvarati u duhovni razgovor sa svećenikom. Ispovijed nije duhovni razgovor između pokornika i svećenika. Duhovni razgovor ima svoj smisao i potreban je vjernicima, ali ispovijed nema svrhu duhovnog razgovora.
4) Na ispovijedi se ne ispovijedaju tuđi grijesi Četvrto na što treba paziti i ne smije se u ispovijedi raditi jest ispovijedati tuđe grijehe. U ispovijedi je potrebno probuditi kajanje za vlastite učinjene grijehe ili propuste, te za sudjelovanje ili nagovaranje drugih na grijeh.
5) Nemoj ispovijedati već valjano ispovjeđene grijehe!
Peto što ne smijemo raditi na ispovijedi jest ispovijedati već ranije valjano ispovjeđene grijehe koje kasnije nismo ponovili. Jednom ispovjeđeni grijeh koji je Bog oprostio, ako ga kasnije nismo ponovili, ne treba spominjati.
6) Tko je poslije mene na redu za ispovijed(?!)
Šesto što nikada ne smijemo na ispovijedi raditi jest svećenika „upućivati” tko je onaj tko iza nas dolazi na ispovijed. Radije se pomolimo za tog pokornika i preporučimo ga Božjem milosrđu da dotakne njegovo srce i da se otvori svećeniku.
