Braća kapitularci Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda B. Mandića na provincijskom kapitulu u srijedu, 23. kolovoza u kući susreta Tabor u Samoboru izabrali su novo vodstvo Provincije za sljedeće trogodište.

Novo vodstvo:

• Fra Anto Barišić, provincijalni ministar
• Fra Eugen Pavlek, provincijalni vikar
• Fra Goran Rukavina, provincijalni savjetnik
• Fra Josip Ćibarić, provincijalni savjetnik
• Fra Žarko Lučić, provincijalni savjetnik.

Kapitulu je predsjedao fra Piotr Stasinski, generalni definitor, član Varšavske kapucinske provincije.

Izvor: IKA

    Ovo sam ljeto primio od Gospodina puno milosti i na tome sam mu silno zahvalan. Mjesec dana ovoga ljeta proboravio sam izvan Hrvatske od čega prvih trinaest u Italiji gdje sam susreo našu mladu braću koja se u mjestu zvanom Lendinara pripremaju za ulazak u novicijat. Susreo sam Marijana, Antonia, Danijela, Davida, Dominika i Nikicu. Svidjelo mi se jednostavno uključiti se u njihov život i biti dio nečega što oni proživljavaju kao jedan od njih. Ti prvi dani protekli su u raznim praktičnim pripremama za svjetski dan mladih. Trebalo je paziti na što šta jer je put pred nama bio dug, a imali smo i neke zadatke kao što su animacija svete mise, kratki govori o nekim vjerskim temama i slično.

    Naša prva destinacija bio je Lurd gdje su mnogi od nas po prvi puta imali priliku doći. Ugostile su nas časne sestre koje žive odmah pokraj svetišta i kojima je povjerena briga za sakristiju. Na naše iznenađenje i sreću saznali smo da je osnivač tih sestara jedan naš subrat kapucin iz Libanona zbog kojega smo ubrzo s njima pronašli više zajedničkih tema. Predivno je bilo po prvi puta u životu doći na mjesto gdje je se Djevica Marija prozvala Bezgrešnim začećem. Na naše iznenađenje otvoreno je bilo mjesto gdje smo se mogli umiti i piti vodu s Lurdskog izvora, ali ne i okupati se. Svakako zahvalni smo Gospodinu na toj milosti. Na putu prema Portugalu odsjeli smo u Španjolskoj u Montehanu gdje nas je u tome pomalo zabačenom samostanu prepun radosti primio jedan naš brat kapucin poodmakle dobi. Bio je toliko sretan što smo došli da bi se nakon što bi nas napustio ponovno vraćao pitajući smije li još malo s nama biti. Osobno mi je prenio svjedočanstvo ljubavi Božje koja se raduje svakom od nas kako kaže psalam: Tvoj će se Bog tebi radovati.

    Iduća naša destinacija bio je Portugalski grad Porto gdje smo se polagano počeli susretati s prvim skupinama mladih kojih se taj dan očekivalo oko šesnaest tisuća. Veličanstven je bio prizor s mosta koji je gledao na rijeku, a preko kojega se odvijao željeznički promet i preko kojega smo također i mi imali priliku proći. Iza Porta posjetili smo drugo Marijansko svetište našu dragu Fatimu i crkvu u kojoj su pokopana tijela Lucije, Jacinte i Franje. Zajedno s narodom Božjim i pastirima među kojima je bio i naš kapucin O’ Malley molili smo krunicu i slavili euharistiju na otvorenom.

    Na kraju je došao na red i Lisabon gdje nas je primio u svoj obiteljski dom naš kapucin Miguel koji je stavio na raspolaganje svoju kuću i kuće svoje rodbine za više od pedeset ljudi. Svakodnevno smo sudjelovali na različitim točkama dnevnog reda, a među kojima su bile i kateheze na hrvatskom predvođene našim pastirima među kojima su bili i biskupi Roko Glasnović i Tomislav Rogić. Biskup Roko u jednoj je od propovijedi naglasio važnost iskustva Božje ljubavi, ali i znanja o ljubavi jer ljubav nije samo osjećaj nego odluka i žrtva. Dirljivo je bilo nakon svetih misa na hrvatskom čuti neke naše domoljubne pjesme uz ples, gitaru i mnoštvo naših simbola. U Lisabonu smo ostali oko tjedan dana gdje smo susreli mnoštvo mladih ljudi s kojima smo se slikali zajedno sa zastavama država iz kojih su dolazili. Više puta su nas tražili da im poklonimo našu hrvatsku zastavu za koju sam srećom imao uvijek spreman izgovor da nije moja, nego da mi je posuđena.

    Bilo je lijepo upoznati mlade ljude, slušati njihove stavove, iskustva, probleme a isto tako povezati se s braćom koja se pripremaju u novicijat. Proživljujući jednostavno ono što i oni proživljuju shvatio sam da se evanđelje u tišini samo od sebe širi ako živimo u ljubavi vjerni svojim dužnostima. Sveti Franjo asiški nije dao nešto gubavcima nego je htio biti jedan od njih pa prema tome vjerujem da najbolje živimo evanđelje kada uđemo u kožu onih kojima smo darovani.

    U povratku smo posjetili Madrid, Barcelonu i Savonu u Italiji među kojima bih svima preporučio posjet katedrali u Madridu i obilazak grada koji je jako lijepo uređen i posjet katedrali Sagrada familia u Barceloni.

    Ovo sam ljeto primio od Gospodina puno milosti i na tome sam mu silno zahvalan. Dok pišem ovaj tekst pada mi na um kako se mi često radujemo milostima koje nam Gospodin daje pa znamo nerijetko čuti tu rečenicu: „primio sam ili primila sam puno milosti od Boga“ pa prema tome pomišljam kakva bi bila osoba koja dijeli milosti, a to je naš Gospodin? Pa shodno tome ako zamislimo sebe u ulozi Onoga koji dijeli milosti možemo si predočiti koliko je dobar, milostan, lijep i iznad svega sretan onaj koji želi drugima činiti dobro. Zapravo tu vidimo da je zaista blaženije davati nego li primati. Biti kao On. Geslo ovogodišnjeg susreta pape Franje s mladima bilo je „Marija usta i pohiti u gorje“ gdje me se jako dojmila upravo ta riječ pohiti. Marija je žurno nosila Isusa Elizabeti i poruka ovoga je da i mi budemo kao oni koji dijele milosti, kao oni koji žurno nose našeg Gospodina drugima. Ta je poruka upravljena mladima koji nakon ovog susreta imaju biti poslani u svijet gdje svojom mladošću i životnošću imaju priliku poput mlade Marije hitati od osobe do osobe noseći Gospodina.

Fra Dario Tolić