Duhovan čovjek nije onaj koji  poznaje puno duhovnih misli, duhovan čovjek onaj je koji prakticira osoban odnos s Duhom Svetim. Svi kršteni kršćani primili su Duha posinstva na svome krštenju koji kliče Abba Oče, te nas poučava da nismo robovi nego sinovi. Sin je onaj koji je slobodan i živi bez straha osoban odnos s Ocem unatoč tome što je svjestan svoje malenosti i grešnosti. Nitko ne poznaje Oca doli Sin stoga nas Duh sveti zapravo upoznaje s Ocem budući da je On kako smo rekli Duh posinstva. Rekao bih da je to oslobađanje od ropskoga straha prvo djelo Duha Svetoga. U praksi bi to bilo oslobođenje od skrupuloznosti koja svoj uzrok ima u iskrivljenoj slici o Ocu koju čovjek može imati te ga se stoga više boji nego li mu vjeruje. Postavlja se onda pitanje kako nas On upoznaje s Ocem? Pa prije svega treba biti svjestan da Duha Svetoga, jer je duh nije moguće vidjeti nego možemo jedino prepoznati njegovo djelovanje po plodovima koje On ostavlja iza sebe. Ti plodovi nazivaju se u Crkvi plodovi Duha Svetoga, a to su ljubav, radost, mir, blagost, strplivost, uslužnost, dobrota, razne utjehe (jer je Bog Otac svake utjehe) i svaki poticaj koji nas vodi prema većoj ljubavi, vjeri nadi i pouzdanju u Boga. Iz toga možemo zaključiti da svaka informacija ili misao koja preobražava našu sliku Boga iz strogoga sudca u blagog Oca te iza sebe ostavlja neke od spomenutih plodova dolazi od Duha Svetoga koji u nama oblikuje pravoga Sina Božjega po svojem svetom djelovanju.

    Drugi sakrament koji produbljuje naš odnos s Duhom Svetim jest sakrament potvrde u kojem primamo sedam darova Duha Svetoga. Ti darovi su mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Dotaknuo bih se prvoga dara, a to je mudrost jer je kralj Salomon tražio od Boga dar mudrosti kako bi, kako on kaže razlikovao dobro od zla i tako upravljao pravedno narodom. Nešto slično spominje se u novom zavjetu pod nazivom dar razlučivanja duhova, koji pomaže kršćanima razlučiti djelovanje Duha Svetoga od svakog drugog djelovanja bilo izvanjskog bilo našega koje utječe na naš život. To djelovanje prepoznaje se jednostavno kako smo i u govoru o krštenju rekli po plodovima. Sam Isus kaže da se svako stablo prepoznaje po plodu te da dobro stablo ne može donijeti zlih plodova, niti zlo stablo dobrih plodova. Bere li se s trnja grožđe ili s bodljike smokve? Vjerujem da ovaj dar mudrosti koji dobivamo na krizmi leži upravo u mudrom promatranju plodova koje iza sebe ostavlja Duh Sveti jer nas ono uči prepoznavati njegovo djelovanje u konkretnom životu i slušati njegov glas. Sam Isus je rekao: „ovce moje slušaju moj glas, a tuđinčeva glasa ne slušaju nego bježe od njega“ pa nas ovim putem poziva na promišljanje poznajemo li mi uopće glas njegovog blagog Duha? I kako mislimo da pripadamo njegovom stadu ako nemamo niti najbljeđu predstavu o tome kako prepoznati njegov glas? Ova nadolazeća pedesetnica mogla bi biti poziv na učenje suživljenja sa Duhom Svetim bez kojega nema praktičnog odnosa s Ocem. 

    Na pedesetnicu su apostoli primili Silu odozgor i pod terminom sila misli se opet na toga istoga Duha Božjega koji je na njih sišao. Ako opet promotrimo plodove toga silaska vidimo da su apostoli od bojažljivih ljudi koji su se skrivali u dvorani posljednje večere bojeći se reakcije Židova, najedanput postali neustrašivi navjestitelji evanđelja. Možemo reći da je onda i neustrašivost u svjedočenju za Krista isto jedan od plodova Duha Svetoga. 

    I za kraj  bih podsjetio na riječi svetoga Pavla koji kaže u drugoj poslanici Timoteju da će se u posljednje dane pojaviti ljudi koji imaju vanjski oblik pobožnosti, ali su se odrekli njezine sile. I njih se kaže Pavao kloni. Mislim da termin sila koji postoji u kršćanstvu, a kojega Pavao ovdje koristi, označava našega Gospodina odnosno Duha Svetoga kojega su se na žalost mnogi i danas odrekli misleći da će se spasiti zadržavanjem vanjskog oblika pobožnosti. Zato vjerujem da je vrijeme da se zaista potrudimo upoznati ovoga božanskoga gosta koji nam tako često blago progovara pozivajući nas na osoban odnos s Njim. 

Sjaju svjetla blaženog, sjaj u srcu puka svoga napuni nam dušu svu.

Bez božanstva tvojega čovjek je bez ičega, tone sav u crnom zlu.

Fra Dario Tolić

Što znači „uskrsnuće tijela“? Uskrsnuće tijela znači da poslije smrti ne će živjeti samo duhovna duša odijeljena od tijela, nego da će i naša smrtna tijela jednom oživjeti.

Ovo pitanje i odgovor nalazi se u Kompendiju Katekizma Katoličke Crkve. Nalazimo se u svetkovini Isusova Uskrsnuća kada smo se radosno okupili oko našeg uskrslog Gospodina obnavljajući svoju vjeru u Uskrsnuće. Sada, uskoro hodeći u vazmenom vremenu, iz te vjere dalje živimo svatko noseći svoj križ, ali u nadi. U nadi, trudeći se da naš ovozemaljski život završi u Kristu Isusu. Kako je rekao sv. Pavao: Vjerodostojna je riječ: Ako s njime umrijesmo, s njime ćemo i živjeti (2 Tim 2,11).

U našoj župi sv. Mihaela uskoro dolazi vrijeme podjele sakramenata Svete pričesti i Potvrde. Naši pripravnici za Prvu pričest do sada su se trudili steći dovoljno znanje o vlastitoj vjeri te će još proći kroz brižljivu pripravu kako bi, prema svojim mogućnostima shvatili otajstvo Krista i kako bi s vjerom i pobožnošću primili Gospodinovo Tijelo. No, svjesni smo kako veliku ulogu u pripravi ima prije svega obitelj. Stoga Vas sve potičem da na što vjerodostojniji način pratite vlastitu djecu osobnim svjedočanstvom vjere. Kako stvaranjem duhovnog ozračja u obitelji tako i redovitim sudjelovanjem na euharistijskom slavlju. Bilo bi žalosno kada bi roditelji svoju dužnost odgoja u vjeri prebacili samo na svećenike i katehiste pritom zaboravljajući i svoje pravo odgojitelja u vjeri. Ujedno Vam se zahvaljujem na povjerenju koje iskazujete nama kapucinima u pogledu vjerskoj odgoja svoje djece i ujedno Vas molim za što veću daljnju suradnju. Mi redovnici i redovnice, zajedno s našim vjeroučiteljima, svjesni smo kako je vrijeme intenzivne priprave za sakramente vama dodatno opterećenje, ali – uz Božju pomoć na dobrobit Vaše djece – nekako ćemo sve „izdržati“ da bi se što više očitovala živa vjera u ovoj našoj župnoj zajednici.

Ujedno, koristim prigodu zahvaliti se prije svega našim suradnicama i suradnicima (od ŽPV-a, članova župnog Karitasa, volontera, čitača, ministranata, članova zborova, sakupljača milostinje, izvanrednih djelitelja svete pričesti, časnim sestrama Tereziji, Marini i Katarini do članova OFS-a i FRAMA-e) koji su rado svojom pomoći, angažmanom u liturgiji ili na bilo koji način doprinijeli da je prošlo razdoblje korizme i Velikog tjedna i bilo obilježeno na način međusobne ljubavi, razumijevanja i duhovnog rasta ove naše župe koja ima veliku tradiciju. No, da ne bi ostali samo na tradiciji, sve Vas potičem na daljnji angažman. Kada jedan dio povijesti završi treba graditi onaj drugi dio, a to opet ne možemo bez Vas i Vaše suradnje.

Naš prvi broj nakon pandemije, novog/starog župnog lista Duh zajedništva posvema je uspio. Možda je ovo tendenciozna rečenica, ali sudim prema Vašim reakcijama. Bilo je dosta napora i rada (na poseban način od strane nekih naših suradnika), ali trud se isplatio. Hvala svima koji ste se svojim doprinosom u njega uključili te Vas pozivam da već sada počnete razmišljati koji i kakav „štih“ ćemo mu dati u božićnom broju.

Naši ministranti (zahvaljujem od srca njihovim roditeljima) bili su također veoma aktivni – na osobit način pohvaljujem ovogodišnje nove suradnice i suradnike – te i Vas, dragi mladi suradnici potičem na redovito uključivanje u slavlje euharistije.

Ujedno se primjećuje, i Bogu hvala na tome, kako se veliki broj naših župljana nakon korone vratio u crkvu te u velikom broju sudjeluje u sakramentalnom životu.

Dragi župljani, ustrajte i budite hrabri i uporni u svjedočenju vjere. Budite i strpljivi s nama fratrima i oprostite nam ako smo vas u bilo čemu uvrijedili ili nismo imali razumijevanja.

Neka Vas sve prati Duh Sveti da, radosno slaveći euharistiju, svi zajedno prispijemo onom konačnom cilju koji su nalazi u Gospodinu.

Vaš župnik