Pitanje na koje je teško dati odgovor, posebice ako polazimo iz vlastitog iskustva. Koliko puta smo doživjeli da nam je trud ostao bez plodova ili jednostavno bio neprimijećen ili odbačen. Sjedeći nedavno na kavi, bio sam u situaciji slušati razgovor trojice ljudi koji su razgovarali o svojem poslu (automehaničari) te je jedan od njih – najglasniji i po karakteru najdominantniji – tvrdio kako se ne isplati davati maksimum jer da čovjek najbolje prođe kada se previše, kako on reče, „ne pretrgava“. Ima li u tome istine? Ako pogledamo oko sebe, što ćemo vidjeti? Većina ljudi po obrazovanju je „sredina“. Slušajući ljudske razgovore, uglavnom se sve svodi na razgovor oko vremena, tekućih poslova, prepričavanja prošlih događaja ili u najgorem i najčešćem slučaju, komentiranju drugih (ogovaranja, tračanja i tome slično). Zanimljivo je i koliko doživimo monologa u dijaloškoj apostaciji o svim temama svijeta upravo od osoba koje su s jedne strane „sredina“ u obrazovanju, a s druge strane nimalo motivirani za bilo kakav trud. Jedina motivacija su, u tjelesnoj dimenziji, nagon za ugodom (između ostaloga kroz jelo i piće) i poriv za novcem. „Use, nase i poda se“ rekao bi narod.

Temeljno pitanje je kako se minimalno truditi, a istovremeno imati maksimalnu zaradu. Jesam li to što jesam radi dobre zarade ili zato što to volim? Uzet ćemo za primjer jednoga frizera koji za muško šišanje svoj desetminutni rad u jednom zagrebačkom frizerskom salonu naplati 70 kuna. Ako on svoj rad toliko cijeni (koji nije nimalo bezvrijedan), koliko bi istovremeno jedan informatičar trebao naplatiti za svoje znanje i svoj rad u istoj minutaži? Mogli bi postaviti i pitanje zašto roditelji djecu upisuju u gimnazije kada kasnije ta ista djeca nemaju motivaciju za fakultetskim obrazovanjem? Ili jednostavno nemaju sposobnosti za intelektualni rad. A ako „nije bitno što je tko“, zašto je ipak bitnija gimnazija od neke trogodišnje strukovne škole?

Zašto onda trud? Zašto škola, zašto stjecanje znanja kada smo neprestano „u prosjeku“? Ovih dana veselimo se i pratimo naše rukometaše, vaterpoliste….. Nije li nam bila draga pobjeda „naših“? Dakako da je bila. Ako postavimo pitanje kako su naši rukometaši došli do pobjede, odgovora će biti različitih i brojnih, ali samo je jedna činjenica bitna. Trudom! Koliko žrtve, odricanja, rada je trebalo jednom našem igraču da bi postao „profesionalac“. Da je bilo tko od njih ostao prosječan, danas ne bi bio tu gdje je.

Tko od nas ne voli otići automehaničaru koji dobro, a ne aljkavo, radi i voli svoj posao? Tko voli otići liječniku koji je prosječan i za kojega znamo da je u svom poslu lošiji od nekog drugog za kojega trebamo prevaliti i nekoliko desetaka kilometara više? Tada nam neće biti žao potrošiti i koju litru goriva više. Zato je trud (rad) bitan. Uvijek iznova impresioniraju u većem postotku i naše mlade generacije koje same daju dojam nesposobnosti za bilo što u životu. Fizičkim poslovima ili zanimanjima koje zahtijevaju takav posao, ne bi se bavili. Intelektualni napor i stjecanje intelektualnih vještina im je teško. Ako to prevedemo na standardni hrvatski jezik možemo si postaviti pitanje što je lakše: baviti se poljoprivredom ili studirati? Najgora opcija je kada se ne želi niti jedno, a i ono što se „mora“ – ići u školu – je toliko teško jer se ne želi uložiti trud.

Netko će reći. „Pa treba netko biti i kuhar, automehaničar i spremačica“. Da, itekako treba. I tako je to Bog uredio. Netko je za ovo, a netko za ono. Nevolja nastaje u situaciji kada automehaničar želi glumiti profesora, kada je profesor prosječan, odnosno kada niti jedan od njih nema ideje za progres niti volje za izdići se iz prosječnosti.

Isplati li se onda truditi? Da, itekako se isplati. Nekada ćemo se raspametiti ljudskom glupošću, ražalostiti jer nas drugi ne shvaćaju, ali znanje je jedino što nam drugi ne može oduzeti. Svaki trud je individualan i svatko će najbolje znati u čemu ili za što uložiti poseban trud jer „što tko voli, za to se i bori“. Živimo u vrijeme kada je bitno „biti viđen“. Čemu tolika estrada, razni „eventi“, balovi i neprestano izdizanje jednih nad drugima. Zar ne iz činjenice što svi želimo da nas drugi smatraju „pametnima“, obrazovanima, kulturnima. A to nećemo postići novim cipelama, najnovijim modelom torbice niti poznatom markom odijela jer, te su stvari prolazne. I paun se šepiri svojim lijepim perjem, ali ne zna ništa više od onoga što mu je Bog po prirodi namijenio. A nama ljudima je dao razum s kojim smo postali Božji sustvaratelji. I samo trudom možemo do vrha. A vrh je samo znanje koje za sobom povlači sve ostale blagodati jer „lijenčuga se usmrdi!“.